Kad je otvoren 2004. godine, hotel Waldinger, koji nosi ime po poznatom osječkom slikaru Adolfu Ignji Waldingeru (1843.-1904.), donio je dašak elegancije i luksuza u tada još ratom obilježen Osijek. Smješten je u samom centru grada u zaštićenoj secesijskoj zgradi iz 1911. godine koju je za imućnu obitelj Bäumgartner projektirao i izgradio osječki kipar i arhitekt Ante Slaviček. U današnjem prostoru restorana prvotno se nalazila kavana Waldinger, a od 2007. godine u njemu je restoran. Ove godine na čelo kuhinje zasjeo je poznati hrvatski chef Goran Kočiš, što je bio povod našem posjetu ovom i inače solidnom restoranu.
Stol smo rezervirali, ali iako smo došli u vrijeme ručka za radnog dana, samo je jedan stol bio zauzet tako da smo vrlo brzo ostali jedini gosti u lijepo uređenom prostoru (restoran je preuređen 2019., ali iz nekog razloga interijer ostavlja dojam 2000-tih) s velikim prozorima okrenutima prema ulici. Poslužio nas je vrlo ljubazan i opušten konobar i sa znatiželjom smo otvorili jelovnik. U ponudi je samo 17 jela, što je uvijek dobar znak. Zastupljena su i mesna i riblja jela, pa čak i glavonožac.
Za hladno predjelo odlučili smo uzeti tatarski biftek (12,90 €) i paštetu od šarana (8,90 €), a za topli uvod smo se odlučili probati obje juhe na jelovniku, grašak (5,10 €) i kokoška (4,90 €), te capellace s kozjim sirom (13,90 €).
Tatarski je bio jako dobar. Rade ga od dry age bifteka koji je kosan i vrlo je dobro začinjen, a dodatak baharat mješavine začina (bliskoistočno/mediteranska mješavina začina koja uglavnom sadrži papar, korijander, papriku, kardamom, muškatni oraščić, klinčić, kumin i cimet) dao mu je dozu pikantnosti. Iako je sam tatarski bio uistinu ukusan, šteta je što nije poslužen sa žumanjkom koji bi mu dodatno obogatio okus i teksturu, a ni maslac ni tostirani kruh nisu domaći.
Pašteta od šarana je zanimljiva utoliko što nam se više svidjela podloga od same paštete u kojoj su paprika i dim sasvim pokrili okus ribe (iako nismo ljubitelji šarana, ovdje bi bilo lijepo da ga se osjetilo). Pašteta je poslužena na tartaru od pečene paprike koji je bio izvrstan. Paprika je zadržala teksturu, a dozu hrskavosti dali su komadići svježe paprike i ljubičastog luka, dok je češnjak bio izvrsno doziran tako da nije dominirao. I ovdje nam je jedino žao što nije bilo domaćeg kruha koji bi bio izvrstan i sasvim dovoljan prilog.
Juha od graška bila je izvrsna, s dominantnim i gotovo koncentriranim okusom graška, fine teksture i s pokojim čitavim graškom za još malo okusa graška.
Kokošja juha je konceptualno zanimljiva, ali nas izvedba nije baš oduševila. U pilećem (ako je riječ o kokošjem temeljcu, duboko se ispričavamo, ali onda se vjerojatno radi o piletu koje je krivotvorilo dokumente) poslužene su dvije gyoze punjene piletinom. E sad, naravno da su gyoze punjena tjestenina i mogu biti u juhi baš poput bilo koje punjene tjestenine kao što je to čest slučaj u Italiji, ali nama su gyoze najdraže zbog tekstura (ljepljivost i lagana hrskavost) koje nastaju prženjem, dok kod kuhanja imamo samo kuhano tijesto s nadjevom. Što bi i ovdje funkcioniralo da nadjev, baš poput temeljca, nije iznimno blag i neslan.
Capellaci su punjenim kremastim kozjim sirom i posluženi na pečenim cherry paradajzićima - pardon, rajčicama - uz komadiće kajsije - pardon, marelice. Tijesto je skuhano idealno i sir je optimalno kremast i slan, a paradajzi su koncentrat okusa ljeta. Komadići kajsije podijelili su nas u mišljenju jer se, s jedne strane, radi o prilično kiselkastim komadima koji jako lijepo pariraju slatkoći paradajza, ali istovremeno se radi o nezrelom voću koje smo navikli jesti u punoj zrelosti. No, čini nam se da ipak funkcioniraju u ovom vrlo ljetnom i osvježavajućem tanjuru.
Od glavnih jela odlučili smo probati rižoto s junećim obrazom (13,90 €), pileći file (13,90 €), punjenu papriku (12,90 €), teleće rebro (19,50 €) i hobotnicu (19,30 €), te salatu od pečene paprike kao salatu.
Rižoto je na popisu toplih predjela, ali s obzirom na sastav i količinu apsolutno može funkcionirati kao glavno jelo, i to vrlo solidno glavno jelo. S gornje strane nalaze se pečeni i trgani juneći obrazi s mješavinom tostiranih sjemenki pinjola i buče uz obilnu količinu prženog luka. S donje strane nalazi se rižoto, mliječan i slatkast s al dente rižom, u odnosu na gornji dio, neutralan. Spojeni u zalogaj, gornji i donji dio dosta skladno funkcioniraju. Jedino što nismo sasvim sigurni je li prženi luk kupovni ili napravljen u kuhinji, ali, osim toga - sasvim solidan rižoto.
Pileći file, odnosno file prsa, poslužen je s hrskavom kožicom i ostao je sočan i slan u cijelosti, tehnički taman spravljen. Poslužen je s mariniranim prodinstanim komoračem i graškom ‘‘na gusto‘‘ s krumpirom i malo crvene paprike. Komorač je mariniranjem i termičkom obradom izgubio na žestini, ali je komponenta koja najviše odskače od ovog jela koje je u mnogim kućanstvima bio brzi ljetni ručak. Grašak je idealno pripremljen i tu nemamo baš ništa dodati niti oduzeti.
Još jedno nostalgično jelo je punjena paprika, za koju smo kod naručivanja pitali konobara u čemu je ‘‘fora‘‘, odnosno radi li se o kakvoj dekonstruiranoj ili rekonstruiranoj varijanti ovog klasičnog ljetnog jela, ali smo dobili odgovor da je to samo punjena paprika. I uistinu, na tanjuru su tri punjene paprike prilično solidne veličine i tehnički vrlo dobro napravljene. Punjenje je iznimno rahlo s omjerom meso/riža u korist mesa, sve je dobro sljubljeno i jedina tehnička zamjerka je umak koji se razdvojio. Konceptualno, nije nam jasno što ovo jelo, kao i ono prethodno, radi na jelovniku restorana s ambicijama poput Waldingera u ovim izvedbama? Iako su možda hommage djetinjstvu i klasičnim ljetnim ručkovima, ne možemo reći da su toliko dobra da bi opravdala cijenu od gotovo 13 eura za tri punjene paprike.
Teleće rebro je meso teleće potrbušnice prethodno sporo pečeno i onda formirano u kvadar i posluženo na mariniranoj i pečenoj kriški celera uz kremu od celera i ukiseljenu gorušicu s umakom od pečenja, varijantom demi glace umaka. Na žalost, zvijezda ovog jela bio je pečeni celer. Meso je bilo iznimno tvrdo i nabijeno, nikako ono što bismo očekivali od teletine, dok je celer bio lijepo karameliziran, idealno pečen i podatan te pun okusa.
Hobotnica je nešto što nismo očekivali na jelovniku restorana koji nastoji promovirati lokalnu ponudu i namirnice pa smo je odlučili naručiti. Hobotnica je pečena i poslužena ‘‘suha‘‘ na mladom krumpiru i grilanom povrću (tikvice, cherry rajčice i masline). Iako je meso hobotnice bilo meko, čini se da je pečenje u konvekcijskoj pećnici isušilo površinu, a okus je bio iznimno blag, vjerojatno u sokovima koji su iscurili i koji nažalost nisu posluženi. Posteljica od povrća bila je vrlo dobra, tako da bismo ovo jelo svakako preporučili svima koji baš ne vole hobotnicu ali nije da je nikada ne bi opet probali, gotovo dječja verzija.
Salata od pečene paprike bila je vrlo dobra, s paprikama koje su u sezoni i s dobrom količinom dobrog češnjaka.
Ponuda deserata je dosta skromna s obzirom na to da je u sklopu ‘‘koncerna‘‘ Waldinger i slastičarnica Gold koja se nalazi s druge strane ceste od restorana i hotela. Sastoji se od lava kolača (5,90 €), knedla sa svježim sirom (5,90 €) i crème anglaise (5,50 €), tako da smo odlučili probati kompletnu ponudu.
Lava kolač je dobar, rekli bismo da nije iz mikrovalne i rađen je s dobrom čokoladom. Poslužen je na posteljici od mariniranih jagoda koje su, barem po jelovniku, marinirane u grand marnieru (u jelovniku je ispalo jedno r pa piše manier). Marnier nismo osjetili, ali su jagode bile ukusne i dobro su se slagale s kolačem.
Knedle od sira bile su klasične i vrlo dobre, ali nažalost ragu od marelice bio je više tatarski od marelica jer radilo se o potpuno sirovim komadima marelice, poput onih iz predjela. Ovdje njihova kiselina nikako nije odgovarala, dok je krema od mascarponea bila u redu.
Creme englese (prijepis iz jelovnika) odnosno crème anglaise, poslužena je na coulisu od malina s cijelim malinama i s komadima lisnatog tijesta. Krema je bila jako dobra, iako dosta slatka, ali su je maline razblažile dok je lisnato dalo dozu hrskavosti, desert koji nam se možda i najviše svidio.
Vinska lista je relativno skromna i uključuje vina iz Slavonije i Baranje, uz nekoliko proizvođača iz Dalmacije. Na žalost, popis vina koje služe na čaše još je skromniji, tako da smo probali samo Papkov Rajnski rizling iz Iloka (6,00 €) i Korlat Merlot (8,00 €). Rizling je iz 2022. godine i ima vrlo dobar potencijal zrenja, dok je Korlat Merlot solidno srednjestrujaško vino.
Sve u svemu, očekivali smo nešto više od chefa Kočiša s obzirom na dosadašnji rad, ali kako se ovdje ipak radi o početku suradnje, nadamo se da tek ispituje teritorij i lokaciju prije nego što krene u korištenje punog potencijala svog talenta i mogućnosti koje pružaju lokalne namirnice i renomirano ime i lokacija u strogom centru Osijeka. Za sada se radi o mjestu gdje ćete pojesti vrlo solidan obrok po relativno povoljnim cijenama, poput mnogih sličnih u gradu, ali s potencijalom za puno više koji još nije realiziran.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....