Zagrebački restoran Beštija, smješten u Masarykovoj ulici, u istom haustoru u kojem se nalazi i Nav chefa Tvrtka Šakote, mnogima je već godinama jedna od provjerenih adresa za opušteni ručak ili večeru s ekipom. Hrana je uvijek korektna do vrlo dobra, atmosfera je opuštena, baš kao i uređenje, i tako zavučen bistro idealan je za skloniti se od gužve u centru grada. Iz istog razloga, nakon što se sve više ljudi počelo vraćati u grad, u Beštiju smo na ručak svratili i mi. U nedjelju poslijepodne bilo je zauzeto nekoliko stolova, taman dovoljno da kuhinja i servis rade usklađeno, bez pritiska i gužve, što smo osjetili i za vrijeme našeg ručka. Sve je funkcioniralo više nego odlično.
Meni u Beštiji nije preopširan, ali je ponuda šarolika, pa ovdje vjerojatno svatko može pronaći nešto za sebe. Predjela su nam zvučala malo primamljivije od glavnih jela, pa smo ih odmah naručili tri – rajčicu sa stracciatellom, nektarinom i bosiljkom (14 €), biftek tartar (20 €) i kozice na tostu (18 €). Od glavnih jela, naš odabir pao je na teleću jetru (26 €) i tunu (32 €), a isprobali smo i oba deserta – čokoladnu terinu (9 €) i panna cottu s lavandom, kaduljom i marelicom (9 €).
Na predjela nismo čekali predugo, taman da se raspričamo, opustimo i popijemo pola čaše Tilia Estate Sauvignona, koji smo naručili na preporuku osoblja. Sva tri predjela na stol su stigla u isto vrijeme, kako i treba, a budući da je naš stol bio manji, osoblje je bez razmišljanja našem pripojilo i susjedni, kako se ne bismo gužvali i kako bismo imali dovoljno mjesta za sve.
Prvo smo se bacili na rajčice starih sorti u kombinaciji sa stracciatellom, nektarinom i bosiljkom, tanjur koji nas je odmah podsjetio na vrlo slično jelo koje je svojevremeno nudila ekipa iz Sopala. Varijanta koju rade u Beštiji bila nam je odlična, iznimno sočna, lijepo izraženih okusa koji su se odlično nadopunjavali i puna svježine. Ovog jela mogli bismo pojesti barem dva tanjura i sutradan bismo mu se ponovno vratili.
Odlične su nam bile i kozice s čili-češnjak maslacem i limunom na debeloj kriški tosta. Sjajno začinjene, mesnate, ljepljive, slatkaste, a istovremeno dovoljno slane i kiselkaste. Porcija je, uz sve što smo naručili, taman dovoljna da ne pretjeramo i da ostavimo mjesta za ostalo što smo naručili.
Tartar je, s druge strane, bio nešto slabije i laganije začinjen. Osjetili smo izraženiju ljutinu, ali voljeli bismo da je, ako ništa drugo, jače posoljen. Plus, žumanjak dolazi na vrhu, što zahtijeva da ga sami pomiješate pa, ako to ne napravite kako treba, samo jelo neće biti kremasto i mazivo kao što bi bilo da je to za vas napravio profesionalac. Uz tartar posluženo nam je nekoliko kriški tostiranog kruha, ali bez maslaca.
I dok smo s predjelima bili većim dijelom zadovoljni, kod glavnih jela su nam se više svidjeli prilozi od samih glavnih elemenata. Tuna i jetrica bili su obrađeni pomalo nespretno, pa je jetrica ostala tvrđa i žilavija nego što bismo voljeli, a poveći komad jadranske plavorepe tune imao je dosta žilica, pa je već samo rezanje bilo mali izazov. Tuna je inače bila dobro pečena, ostala je lijepo sočna, a dodatak salmoreja u formi umaka i hrskavih zelenih mahuna bio je pun pogodak. Ovaj prilog baš nam se jako svidio.
Jetrica je, pak, došla u pratnji kukuruza, gastriquea od crvenog ribiza i šalote, što nam je bilo prilično zanimljivo, ali sveukupno, za kasno ljeto, kada su dani još uvijek dugi, vrući i sparni, možda ipak preteško. Naravno, od jetrice i očekujemo da bude zasitnija i moćnija, ali možda bismo uz nju u ovo doba godine voljeli neki svježiji i lakši prilog. Same bobice ribizla, nažalost, nisu bile dovoljne da bi podigle tanjur.
Na kraju smo isprobali i oba deserta koja nude, čokoladnu terinu s višnjama, creme fraicheom, karamelom i lješnjakom i panna cottu od lavande i kadulje s coulisom od marelice. Iako su nam deserti na papiru zvučali pomalo dosadno i klasično, pokazali su se baš dobrima.
Više nam se svidjela panna cotta, u kojoj lavanda i kadulja nisu prevladavale, već su se osjetile u pozadini, pa nisu stvorile onaj ‘sapunast‘ osjećaj. Lijepo su podigle i kombinaciju učinile zanimljivijom, ali definitivna zvijezda bio je moćan, kiselkast preljev od marelice, koji je imao tako lijep, izražen okus i miris da nam je, kada je stizao za naš stol, zamirisao još s vrata.
Terina je bila dobra, bombastična i daleko teža, što je bilo i za očekivati, ali su je dodaci uz koje je poslužena dobro podigli. Ova dva deserta su, zapravo, stvorena za dva tipa ljudi i svakom od ta dva tipa, sigurni smo, svidjet će se baš kako je i zamišljeno.
Iako su naša iskustva iz Beštije različita i s godinama je ponuda hrane varirala, moramo primijetiti da su trenutačno u dobroj fazi i jela koja nude, a koja nismo isprobali, zvuče jednako maštovito, razigrano i svježe kao i ona koja smo isprobali. Sigurno bismo se vratili na još koje predjelo, poput dagnji s vrhnjem i koprom i tartara od tune s vlascem i limetom, i to s ekipom gurmana, kojima bi se ove kombinacije sigurno svidjele. Ono što nam se ne sviđa su poveće cijene, jer 14 eura za rajčicu s malo stracciatelle, bosiljka i pola breskve ili, pak, jetrica za 26 eura, čini nam se prilično puno, bez obzira na to koliko su jela na kraju ukusna. Ali dobro poslovati u restoranskom svijetu, jasno nam je, trenutačno je prilično izazovno i kad smo se već našli ovdje, bili smo spremni na to da ćemo iz restorana izaći lakši za barem 150 eura, koliko je na kraju i iznosio naš račun. Bilo kako bilo, Beštija je jedan od zanimljivijih odabira u centru grada, pa ako ste raspoloženi za hranu koju nude i ne opterećujete se računom, kakav on god bio, dajte ovoj ekipi priliku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....