Ilok je grad koji se definira kroz Dunav, dvorac sa crkvom te stari podrum ispod dvorca i traminac. Upravo na spoju toga, na samoj obali Dunava, novouređena terasa Hotela Dunav postavlja jedan od najljepših restoranskih prizora u kontinentalnoj Hrvatskoj. Hotel je nedavno prošao temeljitu rekonstrukciju i dogradnju, dijelom financiranu europskim sredstvima, pa restoran danas izgleda posve drugačije od onoga čega se možda sjeća netko tko je Ilok posjetio prije nekoliko godina.
Sama terasa, smještena u sjeni stoljetnih platana najveći je adut kuće. Natkrivena ravnim krovom, obložena toplim drvenim lamelama, terasa je otvorena prema rijeci s triju strana, a drveni pod, stolice od pletenog materijala i kuglaste viseće svjetiljke u jantarnom tonu daju joj gotovo lounge atmosferu. Dovoljno otmjenu za večeru, a dovoljno opuštenu za dugi ljetni ručak uz čašu hladnog bijelog vina.
Rijetko koji restoran u kontinentalnoj Hrvatskoj može ponuditi ovakav, gotovo nadrealan, spoj urbanog dizajna i velike europske rijeke desetak metara od stola. Unutarnji prostor, kroz koji smo samo prošli, moderno je opremljen, s velikim okruglim stolovima prekrivenim bijelim stolnjacima, tapeciranim foteljama u smeđe bež tonovima, prstenastim lusterima i drvenim lamelama na stropu. Prostor djeluje reprezentativno, pogodnije za svadbe, poslovne ručkove i veće grupe nego za intimnu večeru.
Jelovnik Hotela Dunav gradi se na onome što je ova kuća oduvijek radila najbolje: riječna riba, srijemski suhomesnati proizvodi i fiš paprikaš kao dugogodišnji zaštitni znak kuće. Problem je, međutim, što ponuda, unatoč svježe uređenom prostoru i ambicioznim najavama o "suvremenoj interpretaciji tradicionalnih recepata", djeluje pomalo zaustavljeno u vremenu, tradicionalna i predvidljiva, bez puno iskoraka koji bi opravdali razinu ambijenta.
Kao aperitiv poslužena nam je rakija od grožđa sorte traminac, po kojoj je Ilok najprepoznatljiviji, pa je odabir aperitiva pun pogodak i odličan uvod u objed.
Kroz hladna predjela pošli smo od riblje paštete, poslužene na elegantnom tanjuru, s limunom, rukolom i preljevom od balzamičnog octa - vizualno dotjerana prezentacija. Sama pašteta bila je kremaste i ujednačene teksture, no s blagim, ali sasvim primjetnim mirisom mulja koji joj je oduzeo od privlačnosti. Srijemski pladanj suhomesnatih specijaliteta stigao je na dugoj drvenoj dasci. U prednjem planu gusto narezan kulen s karakterističnom crvenom bojom i vidljivim komadićima masnoće, u pozadini tanje rezane pečenice. Kulen je bio solidan, s primjetnom zrelinom mesa, ali pomalo suh na nepcu, dok je pečenica djelovala suho i slano, kao da je narezana dan ranije.
Od toplih predjela naručili smo rolice smuđa u slanini. Smeđe, čvrsto obavijene slaninom i prelivene kremastim umakom gotovo bjelkaste boje, pretrpjele su klasičnu grešku: previše agresivna i dominantna slanina jednostavno je prekrila nježnu aromu smuđa, dodatno zamagljenu i pratećim umakom. Mnogo bolje prošli su ravioli punjeni paštetom od smuđa, koji su i vizualno i okusno pokazali nježnu, čistu aromu ribe - uvjerljivo najbolje toplo predjelo dana.
Uz predjela poslužena nam je Kast Graševina, vino mlade iločke vinarije koju vodi obitelj Kovčalija, koji su ujedno i vlasnici hotela. Vinarija je tek nekoliko godina na tržištu, no već je dobila zapažene ocjene zbog kompleksne graševine odležavane dijelom u inoksu, dijelom u terakotnim tankovima, a dijelom u hrastu, što joj daje svježinu i istovremeno teksturnu dubinu, upravo ono što smo i mi osjetili uz predjela.
Glavna jela započeli smo pačjim prsima u umaku od brusnica, koja su bila tehnički besprijekorno odrađena. Na tanjuru precizno narezana na tanke šnite, ružičasta iznutra, hrskave kožice, položena na podlogu tamnocrvene brusničine redukcije uz tri kuglice riže. Uz dekoraciju od rotkvice, rukole i balzamičnog crteža, jelo je izgledalo uredno i profesionalno, s dobro odmjerenim slatko-kiselim umakom. Filet smuđa u kukuruznom brašnu stigao je s pireom od graška umjesto pirea od celera kako je najavljeno u jelovniku. Sitna nedosljednost, ali nedosljednost. Korica od kukuruznog brašna nije bila onako hrskava kako bismo očekivali, no sama riba bila je fina, sočna i mekana.
Riblja plata Benešić donijela je smuđa u pivskom tijestu, prženog soma i ražnjić, posluženo uz toplu krumpir salatu s crvenim lukom. Som, od kojeg smo očekivali najviše, razočarao je masnoćom i izraženom aromom riječnog mulja. Ražnjić, čije ime sugerira pripremu na žaru, ispostavio se kao još jedna varijanta panirane ribe čime je cijela plata na kraju djelovala kao tri varijacije na istu, pretežno paniranu temu. Jelo koje smo uistinu htjeli probati, som u vinu, taj dan nije bio u ponudi.
Uz glavna jela poslužen je Kast Chardonnay. Dubina okusa i cvjetni tonovi bili su prisutni, no za naš ukus vino je djelovalo prilično barikirano za svježe bijelo vino.
Kako se fiš paprikaš od otkoštanog šarana trebao znatno ranije naručiti, zamolili smo konobara samo za prezentaciju i probu kroz jednu malu porciju. Stigao je u karakterističnom kotliću u kojem se kuha na otvorenoj vatri i nalazimo ga u svakom domaćinstvima uz Dunav i Dravu. Gustina fiša bila je primjerena, a komadi ribe u paprikašu čvrsti i ne prekuhani. Domaći rezanci, deblji i izrazito ukusni, bili su nedvojbeno najbolji dio jela, pravi, ručno rezani, s bogatim, od jaja žutim tijestom. Sam paprikaš, međutim, djelovao je prezačinjeno, s naznakom neke kiseline koja je remetila ravnotežu.
Kao desert odabrali smo palačinke u "vinskom šatou" koje su stigle su prelivene gustim, žuto-kremastim premazom koji je teksturom i okusom puno više podsjećao na rastopljenu kremu za kremšnite nego na klasični vinski šato. Taške s pekmezom bile su solidno izvedene, no nedostajao im je neki lagani preljev koji bi zaokružio jelo. Oba su deserta, ipak, odlično prošla uz polusuhi Kast traminac, sortno vino koje je, očekivano, ponovno bilo najsigurnija karta večeri.
Najveća zamjerka večeri ipak nije bila kuhinja, nego tempo usluge. Osoblje je bilo ljubazno, no izrazito sporo i teško dostupno. Na svaki upit, pa i na najjednostavniji, čekalo se neuobičajeno dugo, što je u ambijentu ovakve razine teško opravdati.
Restoran Hotela Dunav u Iloku ima sve preduvjete za jedno od najljepših gastronomskih iskustava uz hrvatski tok Dunava. Terasu kojoj malo tko u regiji može konkurirati, vlastitu vinariju s vinima koja nose pravi karakter Iloka i tradiciju riječne kuhinje dugu desetljećima. No kuhinja u ovom trenutku ne prati u potpunosti razinu ambijenta. Jelovnik je nedovoljno hrabar i mjestimično ponavlja iste sastojke (smuđ se na različite načine pojavljuje u čak tri jela), izvedba pojedinih klasika, osobito fiš paprikaša, nije na razini imena koje kuća nosi, a usluga bi trebala pratiti tempo gosta, a ne obrnuto. Za pogled na Dunav i čašu traminca vrijedi doći, a za potpuni gastronomski doživljaj kuhinja i organizacija servisa imaju još prostora za rad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....