Ribu na zagrebačkim ribarnicama kupujem neovisno o tome je li petak, iako je - treba priznati - u petak gotovo uvijek najbolja ponuda. Što obično znači i najraznolikija. Čovjek bi očekivao da će usred ljeta ipak sve biti skromnije, jer riba treba turistima pa nama na kontinentu što ostane. No, uz obaveznu srdelu za kojom je i najveća pomama, jer je pristupačna, a i petak je pa je jedu i svi oni kojima inače "nema ptice do prasice", uz porcijaške primjerke orade i brancina iz uzgoja, te uvijek malo preskupu oboritu, tu ipak uvijek nekako završi i riba s kojom na Jadranu ugostitelji ne znaju što bi. Na nju ne računaju jer je obično i prejeftina da bi je se isplatilo nuditi. Pa tako i landovina, odnosno raže i golubovi, morski psi i mačke, i sva druga dubinska riba koja umjesto čvrstih kostiju ima hrskavice.

Privatna Arhiva/

I prošećeš tako tržnicama oko podneva, sat ili dva prije zatvaranja ribarnice ili uz izloge i štandove s ribom - kašete sitne plave ribe su ispražnjene, preostali smećkasti odrezak tune privlači još samo muhe, a tu su na ledu odjednom i veliki svježi škampi (50 eura kilogram) po koje naručitelj očito neće doći. Ali i ona miješana manja riba s kojom se, iako je vrlo ukusna, nikome ne da gnjaviti - škrpuni, pauci, kokoti, batoglavci čačevi i slično. I, kao u ovoj prilici, puna kašeta barakokula, blistavo svježih.

Barakokule su u Dalmaciji ponajprije marelice, no tako stari zovu i jednu vrstu malih ražovki, ražolikih dubinskih riba, koje sam prošli tjedan našao u jednom ribarskom kiosku na trešnjevačkom placu. Pet eura kilogram, jeftinije od srdele, a ne baš svakidašnje! Iako sam doma glavni za ribu, priznajem da barakokule prije nisam pripremao. Jeo sam raže, naravno, i baš sam u njima znao uživati - u tuđoj kuhinji. Primjerice, u svojedobno "najboljem hrvatskom restoranu zatvorenog tipa", kod pokojnog Darka Baretića doma u Njivicama na Krku, gdje se uvijek fantastično jelo, i gdje je u kuhinji glavna ipak bila njegova supruga Tanja. Ipak, pomisao da kod čišćenja moram derati s njih onu grubu, oštru kožu uvijek mi se činila priličnom gnjavažom - sigurno postoji i dobar razlog zašto ćete morskog psa u pravilu kupiti oguljenog, a ražu ne.

Privatna Arhiva/

No, prodavačica mi je objasnila da barakokulama, za razliku od pravih raža, ne treba guliti kožu jer je mekana i jestiva. A dobio sam za tih pet eura još i više, skoro kilu i pol tih ražica, ne puno većih od pedlja, s dva lijepa crna "oka" na leđima. Pripremio sam ih lešo, slično gregadi, ali bez krumpira, kao što bih i drugu landovinu (osim psa, njega većinom ipak poham). Na kraju, svi smo lizali ljepljive prste i mljackali od zadovoljstva. I maraština Popolopol bila nam je još bolja. Ovo ću sigurno ponoviti, čim se pruži prilika. Recept je u nastavku.

Privatna Arhiva/

Barakokule lešo

Trebat će vam:
1 kg barakokula
2 dl bijelog vina
2 dl maslinovog ulja
1 veća glavica luka
5 - 6 češnjeva češnjaka
2 lista lovora
1 zrela rajčica
papar u zrnu
sol
peršinov list
riblji temeljac ili voda
Priprema:
Narežite luk na tanke polumjesece i ubacite ga u široku posudu u koju ste ulili vino i polovicu ulja. Na to složite barakokule kojima ste odrezali rep, očistili ih od utrobe i oprali. Dodajte lovor i papar u zrnu, češnjak narezan nasitno, malo posolite i prelijte ribljim temeljcem ili vodom tako da riba bude pokrivena pa stavite kuhati. Kad zakipi, odvojite i bacite pjenu, dodajte ostatak ulja, krupnije narezanu rajčicu i po potrebi još malo temeljca. Poklopite i kuhajte 10 - 15 minuta, dok riba ne bude skuhana. Na kraju sve pospite nasjeckanim peršinovim listom, ostavite da odstoji poklopljeno koju minutu, pa poslužite s palentom.