Propaganda ide kroz želudac

Kako nakon 14 mjeseci odležavanja kćerce sve više počinje nalikovati inteligentnom i komunikativnom ljudskom biću, tako mi roditelji povećavamo input informacija i podražaja koje joj pružamo. Više nije dovoljno samo kreveljiti se kao hiperaktivni klaun i proizvoditi čudnovate zvukove, ozbiljnija dob traži nešto konstruktivnije. Naravno da pritom svi osjećamo neodoljivu potrebu napraviti od djeteta mini verziju sebe, ali apgrejdanu, bez pogrešaka i bagova. Žudimo usaditi potomstvu svoje vrijednosti, stavove, hobije, svoj ukus u muzici, odijevanju, filmu… Ma najradije u svemu! Namjerno kažem usaditi, a ne nametnuti, jer to doživljavamo kao nešto sasvim normalno, čak i hvalevrijedno, nimalo sebično ili autokratski. Tako smo, navedimo benigan primjer, vrlo rano batalili Jacquesa i njonjave dječje zborove pa radije vrtimo laganini rock tipa Paul Simon ili Beach Boys. Hello Kitty izbjegavamo kao darker roza boju, ali se svesrdno okružujemo motivima Miffy. No, kako uz dijete ne dođu upute za upotrebu i jamstveni list, nemam pojma kakav točno pristup zauzeti i pri svakom potezu mozgam činim li dugoročno štetu ili korist. Hoću li suptilnom indoktrinacijom uspješno preslikati svoje afinitete i podići zadovoljno dijete, ili pak pritiskom izazvati kontraefekt, nezadovoljstvo i revolt? Pa, nedobog, za petnaestak godina dobijem derle koji jede samo pomfrit, sluša Rozgu, a knjige koristi kao podmetač za čašu gaziranog pića s okusom pizze (to će sigurno postojati u budućnosti). Treba li biti kruti diktator ili uopće ništa ne suflirati djetetu nego pustiti da ravnomjerno upija sve živo pa neka ispadne kako ispadne? Koliko ja uopće utjecaja imam na taj spužvasti umić?

Pretpostavljam da je najbolje ići srednjom linijom. Suptilno navoditi, ali ne prelaziti granicu kao suludi očevi uspješnih, ali istraumatiziranih tenisačica. Iako je čedo još posve kržljavo u intelektualno-duhovnom smislu, ponekad je teško kontrolirati poriv kopipejstanja sebe. To je u mome slučaju posebno izraženo nad tanjurom. Ako ja nešto volim jesti (a taj je popis podugačak kao šangajski telefonski imenik), naivno očekujem vatromet oduševljenja njezinih okusnih pupoljaka na istu stvar. Pa nisam valjda uzalud počela s treningom dok je još bila piksel u mojoj utrobi?! Želim rezultate! E, ali ne ide to baš tako. Drukčiji su gastronomski putevi djetinji. I prilično nedokučivi.

Na primjer, divne fine miomirisne jagode, ako nisu zakamuflirane, neće ni pogledati, a dinstano kiselo zelje s ombolom sretno je trpala u sebe. Golog kruha mogla bi pojesti tonu, ali ako namažem kvadratni nanometar finog domaćeg pekmeza, maslaca ili kakvog namaza, ispljune ga kao vampir podmetnuti garlic bread. Najdosadnije pripremljenu piletinu ili puretinu smaže, ali mekanu slasnu teletinu mrcvari kao da mora žvakati đon martensice. Grickanje sirove jabuke ili mrkve? Nema šanse. Grickanje suhog, bezukusnog rižinog krekera popularno zvanog stiropor? O, da, daj još!

Ali ima nade. Temelj na kojem ćemo graditi zajedničku budućnost čine riža, janjetina i jogurt. Sve troje baš izrazito voli, u raznim kombinacijama, na ponos majke, pasioniranog rižoto-manijaka, kojoj je janjetina svetinja, a dan bez jogurta kao Cher bez plastike. U potrazi za eldoradom prestolonasljedničina apetita preostaje mi samo uporno nuditi sve što i sebi, snužditi se u sebi svaki put kad zalogajčić neće ni taknuti, ali veseliti se kao momčad Farskih otoka postignutom golu kad nešto dobrovoljno i uspješno proguta. I nadati se da će projesti na moju sliku i priliku prije ili poslije. S druge strane, hranu koju osobno ne bih ni teleskopskim štapom taknula jednostavno ne puštam u vidokrug pa neće ni znati za nju još neko vrijeme. Mnoge sam već dobrohotne ponuđače slanca ošinula pogledom da jadni nisu ni znali što ih je snašlo.

Inače, dok ovo čitate, gurmanolika stara majka upravo slavi još jednu godinu te pokoju kilu i sjedinu više na jedinome nam svijetu. Krasna prilika da dan više posvetim osmišljavanju vlastite gozbe nego dječjih bućkuriša. Za razliku od lani, kad sam bila dežurni mljekomat, s godinu i kusur staža mogu se malo opustiti, priuštiti si izlazak bez stalnog pogledavanja na sat i mobitel. Darovat ću si ono za čime čeznem već dugo, a to je dobar roštilj.

Koji ne moram sama pripremati. Usput, moram se požaliti da ove godine još nisam primila ni jedan poziv na roštilj-druženje. Slučajnost ili antimajčinska zavjera? Ne znam, ali apeliram na sve prijatelje, potencijalne organizatore – ako nosakamo nehodajuće šmrkavce svuda sa sobom, ne znači da nemamo slobodnu ruku za ćevap i želudac veći od podočnjaka. Nakon rečene krkačine s okusom dima za nuklearnu obitelj, ujedno i najnovije partije omiljene restoranske igre “hoćemo li mi prije pojesti u miru ili ti pošiziti”, proslava se seli u bezbebno okruženje. A to je jedini pravi irski pub u Zagrebu. Moja zrelost zaslužuje profinjeno tamno irsko pivo. Koje je i zanimljiv partner za sparivanje sa slasticama, a moj je doprinos jednostavan kolač od banane, oraha i – tamnog piva.

E, pa živjela ja nama još mnogo godina i kolumni! I neka ova slavljenička atmosfera ne splasne kao menzaška salata u poplavi octa sutra kad gradski vrtići objave popis sretnih upadnika.