Ovih smo dana na društvenim mrežama vidjeli objavu novijeg zagrebačkog specialty lokala koji tvrdi da se "njihova" kava može kupiti i preko internetske stranice. Tvrde i da je sami prže. Prema veoma pouzdanim informacijama koje imamo, to nije točno, kavu prži druga osoba, a lokal je pakira i prodaje pod svojim imenom. Takva se praksa naziva white labeling.

Sama činjenica da netko za lokal prži kavu nije problem. Problem nastaje kada lokal prisvoji zasluge za prženje, a kupcu uskrati podatak o tome tko stoji iza proizvoda koji plaća. U specialty kavi, koja transparentnost lanca opskrbe predstavlja kao jedno od svojih temeljnih načela, takva je diskrepancija osobito upadljiva. Znamo za niz lokala u Zagrebu, Zadru i Splitu koji prodaju kavu pod vlastitim brendom, a ne prže je sami. Neki kupuju zelenu kavu pa im je netko drugi prži, dok drugi tuđe kave predstavljaju kao svoje.

Pexels

Što je white labeling kave?

White labeling znači da kavu prži jedna osoba, odnosno netko, a druga je osoba prodaje pod svojim brendom. Laički, riječ je o kavi koju pržioničar već ima u ponudi, a lokal je stavlja u ambalažu sa svojim logotipom. Ako pržioničar kavu razvija posebno za naručitelja, češće se govori o private labelu ili ugovornom prženju, premda se ti izrazi u praksi često miješaju. Nijedan od tih modela nije sam po sebi sporan. Nijedan, međutim, ne daje lokalu pravo da kaže kako je kavu sam pržio.

Stvarni doprinos lokala može biti vrlo različit. Možda je sam nabavio sirovu kavu i s pržioničarom dogovorio profil prženja, a možda je preuzeo kavu koju pržioničar već prodaje, primjerice Brazil, i stavio je u vlastitu vrećicu. U oba slučaja može je prodavati pod svojim brendom. No ako pritom tvrdi da ju je sam pržio, briše razliku između kuriranja ponude i proizvodnje te svoj identitet gradi na tuđem radu. Logotip na ambalaži nije dokaz autorstva.

Pexels

Zašto je ovo loše?

Kada lokal tvrdi da sam prži kavu koju zapravo prži netko drugi, ne radi se o nepreciznom opisu proizvoda, nego o laži. Pritom nije svejedno je li lokal nabavio sirovu kavu i dogovorio profil prženja ili je kupio gotovu kavu i stavio je u vrećicu sa svojim logotipom. Kupcu se ta razlika prešućuje, zajedno s imenom osobe koja je kavu pržila. O važnosti podrijetla i transparentnosti u specialty kavi pisali smo više puta. Prilično je besmisleno isticati farmu i način obrade, a prešutjeti da je netko drugi kavu nabavio i pržio. Transparentnost ne može biti selektivna baš ondje gdje počinje tuđi rad.

Odgovornost, međutim, ne završava na lokalu. Pržioničar koji zna da se njegov rad kupcima predstavlja kao rad naručitelja i na to pristaje nije neutralan sudionik poslovnog odnosa. Njegova šutnja omogućuje da se proizvodu pripiše lažno autorstvo, čak i ako sam nikada nije izgovorio neistinitu tvrdnju. Ugovorno prženje potpuno je legitiman posao, svjesno sudjelovanje u njegovu prikrivanju nije. Naravno, ipak je znatno veća odgovornost na onome tko tu kavu prodaje.

Pexels

Što se ovdje može poduzeti?

Lokali za početak mogu točno opisati što prodaju. Na ambalaži i internetskoj stranici moguće je navesti tko je kavu pržio, a što je u njezinu odabiru ili razvoju napravio lokal. To ne znači odustajanje od vlastitog brenda, nego od tvrdnje koja nije istinita. Pržioničari pak mogu odbiti suradnju u kojoj se od njih očekuje da prešute javno prisvajanje svojega rada.

Kupci pritom mogu postaviti jednostavno pitanje o tome tko je pržio kavu koju kupuju. Ako lokal na njega ne može jasno odgovoriti, to je informacija sama po sebi. Ne tražimo da svaki lokal otvori pržionicu; tražimo da se razlika između pržionice, naručitelja i prodavača prestane namjerno brisati.

Danijel Losić

Teško je očekivati da će oni koji svjesno prisvajaju tuđi rad sami početi ispravljati svoje tvrdnje. Kupci zato ne moraju prihvatiti sve što piše na vrećici ili internetskoj stranici. Ako vam je važno podrijetlo kave, pitajte odakle dolazi i tko ju je doista pržio. Lokal koji kavu predstavlja kao važan dio svoje ponude trebao bi moći odgovoriti na oba pitanja.