Umirujuća, raskošna, primamljiva, senzualna, moćna, bogata i sve samo ne obična, vanilija je sve to, pa i puno više. Kada se koristi u parfemima, slatkastim notama privlači, a slastice čini raskošnijima i daje im na važnosti. Vanilija je često predmet požude, za koju je god primjenu koristili, jer je skupa, a ponekad, ako se koristi u većim količinama, čak i pompozna pa gotovo da je u svijetu slastičarstva možemo prozvati statusnim simbolom. Što više crnih točkica vanilije u desertu pronađete, oči postaju šire, a apetit veći. Vanilija je osnova na kojoj počivaju brojni deserti, mirisna kraljica među slatkišima, onaj jedan dodatak koji je teško ne voljeti i bez kojega deserti ostaju prazni i beskarakterni.
No, jeste li se ikada zapitali kako zapravo nastaje? Kako izgleda biljka iz koje se dobiva i kojem rodu pripada, gdje i kako raste te, najvažnije pitanje za svakog kućnog slastičara, zašto je toliko skupa? Po odgovore na ta pitanja ne trebate putovati do Madagaskara, Tahitija ili Meksika jer smo čovjeka koji strast prema vaniliji njeguje već godinama pronašli u Sloveniji.
Samo 20-ak minuta vožnje od Murskog Središća (ili nešto više od pola sata od Čakovca), međimurskog gradića uz granicu, u malom mjestu Dobrovnik nalazi se tropski vrt Ocean Orchids. Ondje možete uživo vidjeti kako izgleda život jednog manga, papaje, kakaovca, kave i, na kraju, ono zbog čega smo i došli - vanilije. Tomaž Jevšnik i Roman Ferenčak ovdje su još prije 20-ak godina počeli graditi svoje, danas impresivno, carstvo orhideja. Kako nam je rekao Tomaž, malotko je tada vjerovao da je to dobra ideja i trebale su im dvije godine da, kao mladi ljudi tek izašli s Agronomskog fakulteta, zadobiju povjerenje investitora, no jednom kada su krenuli s gradnjom, sve se zakotrljalo u dobrom smjeru.
"Oduvijek sam bio oduševljen tropskim biljem, to je nešto što su mi usadili roditelji i znao sam da se time želim baviti u životu. Zanimanje za orhideje došlo je na fakultetu i kada smo Roman i ja došli na ideju da pokrenemo posao, to su jednostavno morale biti orhideje. Roman je onaj dio tima koji je bio više zainteresiran za cijelu geotermalnu priču, s kojom smo krenuli od samog početka, a ja sam bio zadužen za bilje. S vremenom smo počeli saditi i neke egzotičnije vrste i otvorili tropski vrt, a onda sam se intenzivnije počeo zanimati za vaniliju i potpuno me osvojila. Kao biljka nije zahtjevna, ali sve oko nje je složeno i traži puno pažnje, što me zaokuplja i oko čega sam odlučio i ovdje u Dobrovniku graditi novu priču", priča nam Tomaž dok obilazimo vrt u stakleniku, koji naziva svojim zabavnim parkom.
Ovdje je prije četiri godine posadio vaniliju, a danas je ta biljka iz porodice orhideja preuzela cijeli jedan zid. Pa i drugi, a polako se penje i po trećem. Tomaž je proučava svakodnevno, usmjerava je i pokušava obuzdati, kako kaže, njezin karakter divlje životinje, a ona mu svaki dan zadaje novi izazov. Vanilija je za njega biljka, plod i začin o kojemu razmišlja neprestano, ali i temelj za novi posao koji, ako sve bude kako treba, govori nam, planira pokrenuti u idućih godinu dana.
"Od ovoga što sada imamo posađeno, godišnje dobivamo oko dva kilograma vanilije i to nam je dovoljno za naše potrebe, od toga radimo sladoled koji prodajemo u tropskom baru pokraj vrta, ali ono što bismo voljeli je plantaža vanilije. Puno sam istraživao, čitao, bio sam na Reunionu, posjetio tamošnje uzgajivače, prisustvovao seminarima i razmjenjivao iskustva s proizvođačima i mislim da smo iduće godine spremni početi sa sadnjom naše, prve slovenske, plantaže vanilije. To je težak i naporan posao, dugoročno ulaganje od kojeg nema nikakve zarade prvih četiri do pet godina, ali je nešto što mislim da možemo napraviti i od čega ćemo na kraju proizvoditi oko 800 kilograma do tone vanilije godišnje. Dugačak je to put jer vanilija traži pažnju i baš se zato jako malo ljudi odlučuje time baviti, ali mislim da nije nemoguće i jedva čekam da krenemo", uzbuđeno nam objašnjava.
Da bi se dobio plod vanilije, naime, potrebni su vrijeme, posvećenost i ustrajnost. Da bi dala prve plodove, onakve kakve na kraju kupujemo u supermarketima, potrebno je, dakle, nekoliko godina. Prve cvjetove daje nakon otprilike četiri godine, a posebno je zanimljivo da vanilija cvate samo jedan dan u godini.
"To je kod nas poseban doživljaj koji čekamo cijele godine. Vanilija cvjeta u travnju i svibnju i u tom razdoblju svakodnevno dobivamo otprilike jedan cvijet na svakoj biljki. U veljači već znamo gdje bi mogli izaći i kada se otvore, krenemo ih ručno oprašivati. Tada počinje rasti plod, a da bi narastao na dužinu od otprilike 18 centimetara, potrebno je devet mjeseci. Oko veljače taj plod postaje zreo za kidanje i tada počinje proces fermentacije nakon kojeg dobivamo onu crnu, mirisnu mahunu. Prije toga cvijet i plod nemaju baš nikakav miris."
Fermentacija i sušenje, objašnjava nam Tomaž, također traju mjesecima.
"Kada gledate kako se to radi na Madagaskaru, ostanete zapanjeni. Mahune se prvo stavljaju u vodu, a nakon toga se svaki dan tri, četiri sata suše na suncu na drvenim policama. Iz dana u dan taj se postupak ponavlja i to traje mjesecima. Kada mahune izgube 50 posto vlage, promijene boju i počnu mirisati, ali su još uvijek previše vlažne pa se, ovisno o veličini i debljini, pakiraju u svežnjeve i nastavljaju sušiti. To se radi kako se ne bi osušile prebrzo jer bi tako izgubile previše vlage odjednom i plod bi bio uništen. Vanilija se suši polako, što može trajati i do pola godine", dodaje.
Upravo zbog složenog procesa cijena vanilije ne može biti niska. Uzgoj ima toliko razina i oduzima toliko vremena da nije ni čudno što su rijetki oni koji uopće razmišljaju o pokretanju takvog posla.
"Veliki je problem upravo taj financijski dio. Imam kolege u Nizozemskoj i Francuskoj koji bi također krenuli s uzgojem, s njima trenutačno razmjenjujem iskustva, ali naš je smjer nešto drugačiji. Jedino održivo u ovom trenutku čini nam se od plantaže napraviti turistički sadržaj i omogućiti ljudima da dođu, plate kartu, kupe biljku vanilije kod nas i razgledaju plantažu. Tako se to radi i na Reunionu, Sejšelima i drugim područjima, plantaže su otvorene za posjetitelje koji mogu kupiti mahune i biljke za doma. Puno smo razmišljali i vjerujemo da samo na taj način naš projekt može zaživjeti s obzirom na to da su ulaganja velika. Ali, jednom kada uspijemo proizvesti veće količine, to bi bio top-proizvod i vanilije bi bilo dovoljno da se prodaje i u susjednim zemljama. Samo, do toga treba doći", ponavlja ustrajni Tomaž dok u rukama drži poveći svežanj vanilije.
Osim što izgleda bogato i prilično smo sigurni da nikada toliko mahuna nismo vidjeli na hrpi, cijela prostorija odmah poprima intenzivan, slatkast miris. Kako se Tomaž kreće, a mi ga vjerno pratimo, miris ostaje u zraku. Pratit će ga cijeli dan, govori nam zadovoljno dok trlja ruke i na svoje lice nanosi ulje koje je vanilija ispustila.
"Ovdje sada prodajemo vaniliju s Madagaskara, ali onu najkvalitetniju, mesnatu i sočnu, premium kvalitete. Osim toga, primijetili smo da ljudi iz našeg tropskog vrta vole ukrasti plod vanilije, s kojim poslije ne mogu baš ništa, pa smo u ponudu uveli i biljku vanilije u lončanici i Vanilarij, biljku vanilije u malom stakleniku u kojem joj nije potrebna baš nikakva pažnja sve dok ne naraste dovoljno da počne izlaziti iz njega. Tada ju je potrebno presaditi i naoružati se živcima jer je vanilija penjačica i zauzima svoj prostor jako brzo. Da je ne usmjeravamo, ovdje kod nas bi vjerojatno počela bježati kroz prozor", smije se Tomaž.
Iz tropskog vrta vodi nas u dio za proizvodnju orhideja odakle godišnje izađe čak 2,2 milijuna lončanica i odlazi u supermarkete diljem Europe. Ovdje je jedan dio posvetio isključivo vaniliji, sorti koju je donio iz Meksika i ovdje je proučava i od nje uči, kako kaže, ponajprije strpljenju.
"Kvaliteta vanilije ovisi o tome koliko biljka ima energije. To je važno jer samo tako može davati velike plodove kakve mi želimo dobiti. Ako biljka ima 15 cvjetova, sposobna je napraviti samo osam do deset kvalitetnih plodova. Kada bismo ih oprašili svih 15, dobili bismo manje plodove, a to ne želimo. To je ono što se prodaje u trgovinama i to su zapravo mahune najniže kvalitete. Najbolje su one od 18 do 20 centimetara."
Nakon obilaska vrta, proizvodnje i trgovine koje se nalaze u sklopu Ocean Orchidsa, Tomaž nas vodi do tropskog bara gdje kušamo sladoled koji proizvode od svojih mahuna. Zamislite najbolji sladoled od vanilije iz najbolje slastičarnice u kojoj ste ikada bili. Ili, još bolje, zamislite najbolji sladoled od vanilije koji biste napravili sami sebi, ne štedeći na sastojcima. Baš takav, ali još malo bogatiji, intenzivniji i moćniji je onaj koji proizvodi Tomaževa i Romanova ekipa. Bolji, priznajemo mu, dugo, a možda i nikada, nismo kušali.
Zadovoljno se smije, pokazuje nam knjigu o orhidejama koju je napisao i s uzbuđenjem dijeli tisuću i jednu informaciju vezanu uz vaniliju. Pokazuje nam i svoje eksperimente dok mi po prostoriji još uvijek hvatamo intenzivan miris omiljenog začina. Zbog toga nam se iz Dobrovnika baš i ne odlazi.
"Vanilija je ono što me zbilja veseli i drago mi je što sam vam uspio prenijeti i pokazati barem dio onoga čime se bavim. To je jednostavno nešto čime kratim dane, nešto što me zanima i čemu sam maksimalno posvećen. A vi mi obećajte da ćete se vratiti u vrijeme kad procvate, to morate doživjeti", govori nam Tomaž dok se teška koraka na odlasku pozdravljamo.
Ne mora ponavljati dva puta jer nam, potpuno impresioniranima njegovom pričom, radom i predanosti, doista ne preostaje ništa drugo nego se ovdje vratiti u neko još čudesnije doba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....