Unatoč dugoj tradiciji ljetne prodaje, Pag nikada nije bio osobito dobar sladoledni otok. U većini mjesta desetljećima su dominirali isti bezlični okusi, napravljeni od gotovih praškastih smjesa, s previše šećera, umjetnih aroma i bojila. Takav sladoled može osvježiti, ali teško može pružiti užitak. Zato je pravo iznenađenje da se najbolji sladoled na Pagu ne nalazi u Novalji, ni u gradu Pagu, ni uz neku od najprometnijih plaža. Nalazi se na samom sjeverozapadnom kraju otoka, u Lunu, u caffe baru Ružmarin koji vodi obitelj Kocijan.
Prije otprilike deset godina Kocijani su odlučili da njihov kafić neće nuditi još jedan generički proizvod. Počeli su raditi vlastiti sladoled, uz pomoć profesionalne slastičarke, i s vremenom stvorili malu, ali vrlo ozbiljnu sladolednu adresu. Danas je Ružmarin jedan od rijetkih lokala na Pagu u kojem sladoled nije usputna ljetna roba, nego proizvod u koji je uložen stvaran rad, znanje i, što je najvažnije, kvalitetna sirovina. Ne samo to, ispred vitrine sa sladoledom u Ružmarinu se nerijetko stvaraju redovi.
Domaći sladoled ne znači tek metalnu posudu bez deklaracije ili frazu ispisanu na ploči uz vitrinu. Domaći sladoled znači da se baza radi od prirodnih sastojaka, od mlijeka i vrhnja, voća, orašastih plodova, čokolade, a ne od tvorničkih praškova koji se razmute u vodi pa prikriju aromama. Dobar gelato mora biti gladak, čvrst i svilenkast, ali ne mastan. Mora se topiti polako, bez kristala leda i bez vodenastog raspadanja. Prije svega, mora imati okus onoga što piše na kartici.
U Ružmarinu su najbolji voćni sladoledi. Svježi su, čisti i ekstremno precizni – voće ostaje voće, bez sirupaste slatkoće koja kod loših sorbeta često glumi intenzitet. Njihov mango posebno se izdvaja. Bez puno oklijevanja, to je jedan od boljih sladoleda od manga koje smo probali ovog ljeta.
Razloga je nekoliko. Prvo, već nakon prve žličice jasno je da mango ovdje nije aroma, nego glavna sirovina. Okus je pun, zreo i prirodan, s dovoljno svježine i kiseline da slatkoća ne postane zamorna. Nema onog tupog, kandiranog dojma koji se često dobiva kada se voće zamijeni koncentratom ili pastom. Drugo, tekstura je gotovo savršena. Sladoled je kompaktan i gladak, drži formu na vrućini i ne pretvara se odmah u lokvicu. Kad se počne topiti, ne raspada se u vodenu masu, nego ostaje gust, aromatičan i kremast. Kao da jedete esenciju zrelog manga pretvorenu u sladoled.
U vitrini ima i nekoliko komercijalnijih okusa, što je sasvim razumljivo za caffe bar kroz koji ljeti prolazi velik broj gostiju. Ali ozbiljnost proizvodnje najbolje se vidi na klasicima. Vanilija je puna i uredna, s pravom mliječnom teksturom. Pistacija je još bolja. Gusta je, orašasta, diskretno gorka i bez fluorescentno zelene boje koja je postala gotovo univerzalni znak loše pistacije.
Ružmarinovi sladoledi bili su među finalistima Grand Prix Gelato Croatia, i to upravo zahvaljujući mangu. Za mali obiteljski lokal u Lunu to je sasvim ozbiljan rezultat, ali zapravo nije ni presudan. Najvažnija potvrda dolazi svakoga dana pred vitrinom, kada ljudi koji su jednom probali njihov sladoled ponovno dolaze po istu kuglicu. Mi već godinama bez problema potegnemo iz Novalje dvadesetak kilometara samo zbog sladoleda u Ružmarinu. Kuglica stoji 2,50 eura, što je jednako ili manje nego na mnogim drugim paškim lokacijama.
Ako ne vjerujete da se najbolji sladoled na Pagu nalazi baš u Lunu, uputite se onamo. Ili jednostavno pitajte nekoga na otoku gdje ide kada želi pojesti stvarno dobar sladoled. Vrlo je moguće, gotovo sigurno, da će vas poslati upravo obitelji Kocijan, u Ružmarin.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....