Sasvim smo slučajno naišli na Instagram profil mikrovinarskog projekta Zagrej. Iza imena koje nam dotad nije značilo ništa otkrili smo obitelj koja na samo šest tisuća četvornih metara, unutar granica Zagreba, radi vina bez ikakvih dodataka. Nakon brojnih posjeta hrvatskim prirodnim vinarima jednu od zanimljivijih priča pronašli smo ondje gdje je nismo očekivali. Uputili smo se na adresu Trstenik 137, u Čučerje, upoznati Tomislava i Ninu Šturlić, bračni par iza tog projekta. Otišli smo radi vina, a vratili se s pričom koja počinje u djedovu vinogradu i povezuje tri generacije, otporne sorte loze i sasvim ozbiljnu ambiciju da se na malom komadu zemlje radi posve prirodno i autorski.
Trstenik administrativno pripada Zagrebu, ali njegov je krajolik još uvijek određen zemljom i onim što se na njoj radi ili više ne radi. Sitne parcele, voćnjaci i vinogradi izmjenjuju se s površinama koje je velikim dijelom preuzela šikara. Tomislav pamti vrijeme kada je gotovo svaka kuća imala kravu, a sir, vrhnje i povrće nosili su se na zagrebačke tržnice. Kraj je hranio grad kojem danas pripada. Sada se uglavnom proizvodi za vlastite potrebe, ako se uopće proizvodi. Šturlići su ipak krenuli u suprotnom smjeru. Očistili su zapuštenu zemlju, posadili lozu i obiteljsko vinogradarstvo počeli razvijati u ozbiljan, premda obujmom malen projekt. Njihova vina zaslužuju mnogo više pozornosti šire publike.
Tomislav je u vinogradu počeo raditi kao dijete, uz roditelje koji su ga obrađivali za obiteljske potrebe. Tada mu se, naravno, nije osobito dalo raditi. Ozbiljnije mu se posvetio kada je djed ostario i više nije mogao brinuti o svojim trsovima u Čučerju. Kako vinograd ne bi bio zapušten, preuzeo je posao, uklanjao loze kojima nije bio zadovoljan i prazna mjesta popunjavao novima. Presudno je bilo vidjeti kako rastu trsovi koje je sam posadio.
"Kad sam sljedeće godine vidio biljku koju sam ja zasadio kako raste, a poslije i daje prve grozdiće, tu sam se zapalio", kaže.
Rad koji je preuzeo kako bi sačuvao djedov vinograd postupno je postao njegov vlastiti interes, a zatim i strast.
U tom se vinogradu u početku proizvodilo za obitelj i prijatelje. Društvo je redovito dolazilo u klet, vino se uglavnom popilo iste godine, a Tomislav je ondje provodio sve više vremena. Nina ga je potaknula da razmisli o ozbiljnijoj proizvodnji. Ako već toliko radi u vinogradu, a vina se ljudima sviđaju, zašto iz toga ne bi moglo nastati nešto više? Na zemlji njezina oca posadili su nove nasade 2019. godine, poslije dokupili nekoliko manjih parcela, a 2023. zasadili još jedan dio. Vinograd je rastao postupno, vlastitim novcem i radom, istodobno s ključnom promjenom Tomislavova odnosa prema načinu proizvodnje.
Prirodnom vinarstvu nije se okrenuo preko noći. U obitelji se povrće i voće uglavnom uzgajalo ekološki, pa mu intenzivna zaštita vinograda nije bila osobito bliska. Ipak, kao i mnogi drugi, prihvaćao je uvjerenje da bez takvih sredstava loza teško može opstati. Čitajući i razgovarajući s vinarima, počeo je preispitivati ono što se u vinogradu smatralo nužnim. Novi su nasadi zato od početka obrađivani ekološki, a s vremenom je zaštitu nastojao dodatno smanjiti. Važno mu je, kaže, zemlju barem ne ostaviti u jem stanju nego što ju je zatekao.
Tomislav je izrazito načitan čovjek, ali vlastiti pristup ne predstavlja kao dovršen sustav u kojem ima odgovor na svako pitanje. Vinogradarstvo nije njegova struka. Učio je iz literature, iskustva i razgovora s ljudima čiji rad cijeni. Među njima posebno izdvaja dvojicu biodinamičkih vinara iz slovenske Štajerske, Radovana Šumana i Božidara Zorjana, koje smatra mentorima, uzorima prijateljima. Njihovi su mu savjeti pomogli razumjeti mogućnosti maceracije i proizvodnje bez dodataka, ali ih nije prihvaćao kako bi ponovio njihova vina. Neke izrazito duge maceracije cijeni u čaši, ali ih sam zasad ne želi provoditi.
Jednako odmjereno govori o biodinamici. Prati lunarni kalendar, zanimaju ga njezini principi i priprema vinograd za male ovce, zbog kojih je podigao glavnu žicu. Ipak, ne naziva se biodinamičkim vinarom jer još ne upotrebljava pripravke. Uz redovan posao nema dovoljno vremena za sve što bi želio napraviti, pa i taj dio razvija postupno.
"Meni je strast vinograd. Uvijek prije podruma", kaže. Među trsove ne ulazi mehanizacijom, nego sve obavlja ručno. Svakoj se lozi tijekom godine vraća mnogo puta, uređuje mladice i krošnju te nastoji osigurati dovoljno zraka kako se vlaga ne bi nepotrebno zadržavala. Sumpor i bakar, kaže, koristi najviše dvaput godišnje, u malim koncentracijama. Tako malo tretiranja moguće je, smatra, upravo zbog stalne prisutnosti i rada u vinogradu.
Samoniklo bilje također ima svoje mjesto. Šturlići nisu između redova sijali odabrane biljne mješavine, nego su ostavili ono što ondje prirodno raste. S košnjom čekaju kako bi biljke procvale i osjemenile se, a uglavnom kose dvaput godišnje. Tomislav objašnjava da bi stalnom košnjom postupno izgubio dio vrsta jer se ne bi stigle obnoviti. Zato vinograd ne želi svesti na lozu i nekoliko biljaka koje najbolje podnose redovito uklanjanje.
Takvom radu pripada i izbor sorata. Tomislav uzgaja i PIWI loze, oplemenjene zbog veće otpornosti na gljivične bolesti. Nastale su križanjima europske vinove loze s drugim vrstama roda Vitis kako bi se kvaliteta grožđa povezala s manjom potrebom za zaštitom. Nisu potpuno imune, ali mogu smanjiti broj tretiranja. Regent i cabernet cortis spaja s crnim pinotom u približno jednakim omjerima, pa otporne sorte čine dvije trećine crne kupaže.
U boljoj godini proizvodnja može dosegnuti približno tri tisuće boca, kada bi sve vino bilo buteljirano. Glavne su etikete Beli, kupaža u kojoj dominira sauvignon uz traminac, i Riđo, macerirani sivi pinot, kojima se pridružuje crno vino u manjoj seriji. Maceracije prilagođava grožđu i tijeku fermentacije, a bijela vina koja smo kušali provela su približno deset dana na kožicama. Dozrijevaju u starim drvenim bačvama, bez nametanja arome novog drva. U podrumu vinu ne dodaje apsolutno ništa, ni kvasce, ni enološka sredstva, ni sumpor. Smatra da i male dodane količine sumpora umanjuju živost vina, pa ga nastoji izbjeći zdravim grožđem, maceracijom i strpljivim dozrijevanjem. Vina koja smo kušali nisu imala nikakvih mana, pa ni njihovih naznaka.
Upravo tu osporavani pojam prirodnog vina dobiva konkretno značenje. Prigovor da vino ne nastaje samo od sebe točan je, ali promašuje bit. Tomislavova prisutnost u vinogradu nije manja zato što izbjegava intervencije, nego veća. Među hrvatskim proizvođačima koje smo posjetili, osim par vinogradara, poput Rafaela Ravnika u Istri, rijetko smo susreli tako malo tretiranja uz potpun izostanak podrumarskih dodataka. Tomu bi prirodno vinarstvo, idealno, trebalo težiti. Ne zabrani svakog sredstva bez obzira na okolnosti, nego radu koji umanjuje potrebu za intervencijama u prirodi. Takav minimum nije jednostavno postići na svakom položaju i u svakoj godini. Zato vrijedi prepoznati vinare kojima uspijeva bez ustupaka u kvaliteti.
Vina su, koliko god izraz postao klišej, prepuna energije. Beli je strukturiran i bogat macerat, s izraženom kiselinom koja mu daje nužnu ravnotežu. Crna nas je kupaža PiCoRe još više zaintrigirala. Prepuna je divljeg crvenog voća i zrelih jagoda, s prepoznatljivom pinotovskom lepršavošću, ali aromatskim profilom koji se ne može svesti na pinot. Regent i Cabernet Cortis daju toj kombinaciji drukčiji okvir, a rezultat je vino kakvo u domaćoj proizvodnji dosad nismo susreli. Još je mlado, no već pokazuje da PIWI sorte zaslužuju pozornost ne samo zbog otpornosti nego i zbog kvalitete vina koja mogu dati. Za šire zaključke ipak treba kušati više takvih vina i pratiti ih kroz više berbi.
Obiteljska priča prati i etikete. Crno nosi sliku zeca, lisice i vuka iz priče pokojnog djeda, a grožđe raste upravo u njegovu vinogradu. Ime Zagrej priziva Zagreb, završno slovo Tomislav povezuje sa sinom Jurjem, a glavno je polazište orfički mit o Zagreju i Dionizu. Juraj već sudjeluje u berbi i pomaže u vinogradu, kao njegov otac prije njega.
Tomislav inače radi u zagrebačkoj Vodoopskrbi i odvodnji, vinograd obrađuje uz redovan posao, a ulaganja financiraju sami. Dozrijevanje traži prostor i odgađa prihod, pa otvoreno govori da jedva čeka ozbiljnije početi prodavati. Vina se mogu kupiti kod Šturlića na adresi Trstenik 137, uz prethodni dogovor. Količine su malene, zato raspoloživost etiketa vrijedi provjeriti.
Zagrej je još na početku većeg izlaska na tržište, ali vina već sada zaslužuju pozornost. Tomislav i Nina Šturlić na maloj površini rade ono o čemu se u prirodnom vinarstvu mnogo govori, a što nije lako provesti - zaštitu loze svode na minimum, u podrumu ne dodaju ništa i pritom proizvode čista, karakterna vina. Za projekt koji smo otkrili slučajno to je više nego dovoljan razlog da ga nastavimo pratiti. A jedino što preostaje jest ponovno se uputiti k njima!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....