Opatijska rivijera i dalje je jedna od rijetkih domaćih zona u kojoj se u kratkom radijusu može jesti ozbiljno i pouzdano. Među restoranima koji ondje dugo drže razinu je Stancija Kovačići u Rukavcu kraj Matulja, obiteljski restoran otvoren 2009. godine u obnovljenoj staroj kući nekadašnje kovačnice. Kuhinju vodi vlasnik Vinko Frlan. Stancija Kovačići godinama kuha precizno, u vrlo ugodnom ambijentu, što su i glavni razlozi ugleda restorana. Rezervacija je svakako poželjna.
Nas nekoliko sjelo je na terasu, a konobar nam je odmah ponudio aperitiv. Odabrali smo čašu Ipšina Rosé bruta, vrlo dobrog pjenušca s vinske karte koja nudi nekoliko pjenušavih opcija na čaše. Već na početku dogodio se ozbiljan servisni propust. Iako smo u tom trenutku bili jedini gosti u restoranu, konobar je vino natočio za šankom i donio ga u čašama. To je postupak koji u restoranu s ambicijom ne bi smio prolaziti. Može ga se donekle tolerirati ondje gdje nema dovoljno osoblja ili gdje se vinskoj karti ne pridaje posebna pozornost, ali ovdje nijedan od ta dva izgovora ne stoji.
Vinska karta inače zaslužuje pohvalu i uvelike se oslanja na hrvatska vina. Cjenovno je vrlo korektna. Piquentum Malvazija i Trapanov Irena‘s Cabernet, primjerice, stoje ispod 40 eura, što nije ni dvostruko više od maloprodajne cijene. Uz to, nude i dobar izbor organskih i biodinamičkih vina, ponajviše istarskih. Zato je ovakav previd još teže opravdati.
Jelovnik je relativno kratak, ali ga konobar predstavlja usmeno, pa ga je potrebno posebno tražiti; inače ga nećete dobiti. Namjera je jasna, želi se istaknuti svježa dnevna ponuda, ali takva praksa redovito otvara isti problem: gost bez pisanog jelovnika teže kontrolira potrošnju, pa ga račun na kraju može iznenaditi. Toga dana naručili smo roastbeef na podlozi domaće majoneze, komorača, ukiseljenog povrća i kapule (18 €), te carpaccio od boškarina s učkarskom skutom i salatom od paski (16 €).
Carpaccio je bio izvanredan. Iako nije riječ o odležanom mesu, imao je dubok i koncentriran, ali istodobno nježan i elegantan okus. Bio je sočan, vrlo precizno začinjen, suzdržano da ne izgubi finoću. Učkarska skuta dala mu je lakoću, dok je salata od paski unijela svježinu i finu hrskavost, tek ovlaš začinjena domaćim maslinovim uljem i malom količinom ružičastog papra.
Roastbeef nije zaostao. Bio je izrazito sočan, pun čistog okusa mladog mesa, s finom slatkoćom, blagom krvavošću i gotovo orašastom dubinom kakvu rijetko nalazimo u ovakvim jelima. Kiselo povrće dalo mu je živost, a domaća majoneza zaokružila ga je bez zamućivanja osnovnog okusa prefine govedine.
Ručak je, unatoč početnom servisnom propustu, počeo izvanredno. I domaći kruščići s, čini nam se, zelenim biljem bili su izvrsni.
Zatim smo kušali najbolje pljukance koje smo pojeli ove godine. Radilo se o crnim pljukancima sa kvarnerskim škampima, obojenima crnilom sipe, savršeno kuhanima i tehnički besprijekornima. Škampi nisu mogli biti svježiji ni slatkiji, a njihova je aroma bila toliko čista i intenzivna da je nosila cijelo jelo. Ključno je, međutim, bilo to što je kuhinja ovdje pokazala duboko razumijevanje namirnice. Netko ondje očito zna koliko prirodnog soka kvarnerski škamp daje i kako se iz te slatkoće gradi gust, koncentriran i vrlo čist šug. Samo se zbog ovog jela isplati potegnuti do restorana.
Naručili smo i mladu janjetinu pod pekom s krumpirima, 68 eura po kilogramu. Bila je vrlo dobra, sočna, klasično slana, meka i puna okusa, bez ijedne tehničke pogreške, a i mladi krumpiri bili su ozbiljno ukusni. Ipak, koliko god peka bila sigurna i izvedbeno perfektna, pljukanci sa škampima bili su toliko uvjerljiviji da bismo se ovdje prije vratili njima nego janjetini.
Kušali smo i dnevni kolač od kreme i svježeg voća (7 €), koji je bio odličan. Na desert smo, međutim, čekali dvadeset minuta, a prije toga nam je drugi konobar na upit odgovorio da moramo pričekati našega kako bi nam predstavio deserte. Teško je razumjeti zašto bi predstavljanje nekoliko deserata bilo toliko operativno zahtjevno.
Usprkos manjkavoj usluzi, koju se dijelom može objasniti gužvom nastalom tijekom ručka, iz restorana smo otišli vrlo zadovoljni. Problem nije bio samo u čekanju, nego i u tome što je konobar tijekom većeg dijela ručka ostavljao dojam nezainteresiranosti i nelagode prema samom činu konobarenja. Za konobarski tim ipak imamo određeno razumijevanje, jer je riječ o zahtjevnom poslu, a tijekom dolaska i odlaska osjetili smo iskrenu ljubaznost vlasnice Danijele. Ona i suprug Vinko Frlan, koji vodi kuhinju, očito ulažu ozbiljan trud u održavanje razine restorana.
Ipak, konobarski bi tim trebalo čvršće voditi. Koliko god danas bilo teško pronaći dobre ljude za salu, ovakva hrana i ovako ugodan ambijent zaslužuju bolju uslugu. Šteta je da restoran kuha ovako čisto i ukusno, a da servis ne prati kuhinju. Posjet, ipak, apsolutno preporučujemo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....