Poznati kuhaju: Ricardo Luque

Glazbenik Ricardo Luque uživa u kuhanju, pri čemu poštuje gastro tradiciju svoje rodne Venezuele, ali ljubi i mnoga hrvatska jela

Već kao dijete u rodnoj Venezueli, Ricardo Luque, poznati glazbenik s hrvatskom adresom volio je sve što ima veze s kuhanjem i hranom. Ništa se u tom smislu nije promijenilo, zainteresiranost za kuhanje je samo rasla i s vremenom je dogurao do glavnog chefa svoje kuće. Obitelj i prijatelji hvale njegove kulinarske uratke, a Ricardo uživa kad ‘prođu’ i ona jela koja su nepoznata kod nas. -U našoj obitelji mama je ta koja je vodila brigu o svemu pa tako i o nabavci namirnica i kuhanju, a ja sam stalno bio uz nju i uvijek je gnjavio da mi da da se i sam okušam u pripremi nekih jela-priča Ricardo.

Na tržnici kao doma

Na Utrinskoj tržnici na kojoj smo se našli odmah se vidjelo da je na svom terenu i da nema sumnje da je iskusan kuhar. Znalački odabire namirnice i odmah je odšetao do štanda na kojemu se svaki tjedan opskrbljuje povrćem. Opipava salatu, miriše paradajz, priča i zabavlja se sa prodavačima, što je sve dio nabavke, ritual koji svatko kome je hrana važna obavlja s jednakim guštom kao što i kuha.

S povrća prelazi na meso i već smo u mesnici Pešun gdje dogovara s mesarom što će kupiti. Nema unaprijed razrađen plan što će pripremati, odabire ono što ga je u tom trenutku privuklo, a odlučio se za nekoliko junećih šnicli koje će napraviti jednostavno, kako kaže na brzinu s češnjakom jer nema puno vremena. -Kuham gotovo svakodnevno, volim da na stolu ima svega, no kada nemam vremena ili sam umoran na stolu se nađe lonac s grahom. A kad stižu gosti tada si dam oduška i serviram večeru u par slijedova- priča zaneseno.

Hrana iz djetinjstva

Školujući se vani (u Moskvi je proveo šest godina) i putujući po svijetu kao glazbenik upoznao se s mnogim gastro kulturama od kojih ga je najviše oduševila turska. -Volim njihovu hranu, odande sam donio i najveću kolekciju kuharica na španjolskom. Na hrvastku hranu se brzo privikao, voli mlince, zagorske štrukle, pašticadu, arambašiće i naše kolače. Jede i fileke, a jedino što nije zavolio su prezvuršt i hladetina. Nedostaju mu neka jela na kojima je odrastao, a koja ne može uvijek pripremiti jer mu nedostaju potrebne namirnice, no i za to se ponekad snađe. – Iz Beča mi baš treba doći platano, povrće koje sliči na ogromnu bananu. Kada je zeleno ispečem ga s češnjakom i poslužim uz ribu, a kada je skroz zrelo tada je i slađe pa ga zapečem sa sirom i maslacem. U Beču kupuje i lišće banane koje dimi i koristi za razne smotuljke. Oni su mu potrebni za hallacu, jelo u čiju pripremu je uključena cijela obitelj, barem pet do šest članova, svako ima svoj zadatak, a uz to se svi druže i zabavljaju. Hallaca se sastoji od deblje kukuruzne ‘palačinke’ koja se puni nekom vrstom gustog gulaša od junetine, svinjetine i piletine i mariniranim povrćem s grožđicama, kaparima i maslinama. Nadjevena palačinka se potom umota u list banane, poveže i kuha oko sat vremena-objašnjava Ricardo. Iz djetinjstva mu nedostaje okus malte, slatkog crnog bezalkoholnog piva. A ovdje ne može nabaviti ni kondenzirano mlijeko.

Jedno od omiljenih jela u njegovoj kući je crni grah s rižom i mesnim rezancima na saft (od junećeg flama se izrežu niti koje sliče na rezance), a oko svega se servira pečeni platano sa ribanim kravljim sirom. Sva pića radi sam, danas će kaže prepržiti sezamove sjemenke koje će s mlijekom uz dodatak i kokosovog te šećerom i cimetom izraditi u blenderu i ohladiti. Redovito radi sokove od voća i povrća, a u Hrvatskoj je kaže naučio i piti vino. Desert nikada ne jede bez kave koja je neizostavna svaki dan.

Vrt kraj kuće

Ricardo kraj kuće ima i svoj mali vrt u kojemu prevladava paradajz, papričice i začinsko bilje, osobito korijander kojeg dosta koristi u svojim jelima kao i komino (ne kumin), đumbir, te limeta koja mu često zamjenjuje ocat.

S nostalgijom priča o kruhu koji su pravili kod kuće u Venezueli. -Kupovali smo kukuruz i ta zrna smo kuhali obično navečer, a ocijedili bismo ga tek ujutro i tada nosili na mlin gdje bi tako samljeven bio pretvoren u pastu, odnosno tijesto. To je sve dio tradicije koje se ne odričem i koju poštujem kao i kuhanje koje ne smatram običnim poslom, već izrazito kreativniom procesom koji je za mene svaki put novi doživljaj-zaključuje Ricardo