Posljednjih se dana u središtu pozornosti na društvenim mrežama našao slučaj ‘krađe‘ recepta, još jedan u nizu koji baš i nema prevelikog smisla. Naime, jedna američka kreatorica sadržaja optužila je drugu za krađu recepta za kolačiće na štapiću, popularne cake pops, pritom naglasivši kako je recept ukraden iz njezine kuharice. Jedna je stvar što se među sastojcima nalazi gotova mješavina za kolače, koju koriste obje osobe u ovoj priči, a druga je to što se obje bave ovim poslom već neko vrijeme, a još uvijek nisu upoznate sa zakonima i općenito autorskim pravima. Kako cijela stvar zapravo funkcionira? Ukratko, recepti ne mogu biti zaštićeni, a zašto je to tako, nedavno je odlično pojasnio hrvatski kreator sadržaja Darko Kontin. Njegovo obrazloženje u nastavku prenosimo u potpunosti.
"Kopiranje tuđih recepata i vječno pitanje: tko zapravo ima autorska prava na pisani recept? Još od prvog teksta koji sam objavio prije dvanaest ili trinaest godina, stalno se povlače pitanja poput ‘Čiji je ovo recept?‘ ili ‘Tko te inspirirao za ovo jelo?‘. Budimo realni, nama amaterskim kuharima i običnim zaljubljenicima u hranu danas je gotovo nemoguće izmisliti nešto potpuno novo i neviđeno.
Sjetim se često situacije od prije desetak godina kada sam osmišljavao recepte za jedan portal. Bio sam strašno ponosan na jednu svoju ideju, uvjeren da sam u moru svega stvarno izmislio toplu vodu. Pripremio sam pohane punjene masline. Mislio sam da nitko na svijetu nije bio dovoljno lud da ručno zarezuje svaku pojedinu maslinu, puni je mesnom smjesom na kapaljku i onda svaku ručno panira u brašno, jaja i mrvice. Proces koji je doslovno trajao satima. Sav taj moj ponos i sati truda pali su u vodu u sekundi, kada mi je kolegica Sandra javila da ne može vjerovati da sam se sjetio pripremati Olive ascolane, koji je poznati talijanski regionalni klasik. Naravno da je to jelo netko smislio stoljećima prije mene.
Jesam li ja tada kopirao nečiji recept? Jesam li se okoristio tuđim radom? Autorska prava na pisani recept su vjerojatno najveća siva zona u food blogerskom poslu. Pravno gledajući, stvari su kristalno jasne. Popis sastojaka i suhoparne tehničke upute ne može zaštititi nitko, pa ni najveći svjetski chefovi. Činjenica da u neko jelo ide 200 grama brašna i dva jaja ne pripada nikome. Svatko može uzeti tvoje omjere, snimiti svoju fotku, prepričati postupak svojim riječima i zakon mu ne može apsolutno ništa.
Pravno je čist sve dok doslovno ne kopira tvoj autorski tekst, jer tek to ulazi u područje autorskih prava. Usprkos zakonu, za mene osobno postoji jasna granica između inspiracije i čistog, lijenog kopiranja. I sam često kuham kroz inspiraciju koju nađem negdje drugdje. Vidim nečiju genijalnu fotku jela, svidi mi se estetika ili vizualni koncept, pa krenem u potpuno drugom smjeru s namirnicama. Ili uzmem bazični popis sastojaka nekog klasika pa dane provedem testirajući tehniku i omjere kako bih od toga stvorio nešto svoje, prilagođeno mom načinu kuhanja i ukusu.
Ako me u tom procesu netko inspirirao, ako sam koristio nečiji rad kao odskočnu dasku, nemam nikakav problem to javno napisati i potpisati autora. To je stvar profesionalne kulture i osnovnog kućnog odgoja. S druge strane, imamo ekipu koja pati od kroničnog nedostatka vlastite kreativnosti, a istovremeno ima ogroman strah to pokazati svojoj publici jer su godinama gradili sliku o sebi i predstavljali se kao znalci. Tu uopće ne mislim na ljude koji prepišu recept s interneta da skuhaju ručak za svoje ukućane, pa čak ni na one koji taj recept podijele na društvenim mrežama u svom stilu.
Za mene su ogroman problem takozvani profesionalci, influenceri i ‘mentori‘ koji tuđi višemjesečni trud, testiranje i hrpu bačenog novca na namirnice jednostavno prepišu, proglase svojim i na tome zarađuju. Bez da su u sve to ugradili gram vlastite dodane vrijednosti ili nekako nadogradili to prepisano znanje. Zakon takve možda štiti od sudskih tužbi, ali ih nikada neće obraniti od činjenice da su u kulinarskom svijetu obični paraziti koji žive od tuđeg rada. Možete promijeniti font i okrenuti redoslijed riječi u rečenici, dodati zrno soli, ali ljudi sa zdravim očima i trunkom morala jako dobro vide tko stvara, a tko samo prepisuje.
Zato mi bude žao kada vidim da se u trenu rasprodaju kulinarske radionice na kojima se kuha strogo po (pre)pisanom receptu, dok one radionice koje vas zapravo uče kuhanju uz taj isti recept u pravilu ostanu slabije posjećene.
Vještina kuhanja nije jednaka vještini čitanja recepta i ponavljanja koraka. Prava vještina je znati se snaći u trenutku, razumjeti procese i prilagoditi jelo svakoj neplaniranoj promjeni usred kuhanja", napisao je Darko Kontin u svom newsletteru, na koji se možete pretplatiti ovdje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....