Gostilnu Vovko upravo smo upisali na listu skrivenih bisera koji se nalaze na malo manje od sat vremena od Zagreba. Smještena je u naselju Brusnice blizu Novog Mesta, koje prema zadnjem popisu stanovništva nema ni 500 stanovnika. Nakon ulaska Hrvatske u schengenski prostor svoj posjet Sloveniji više ne morate planirati danima, kalkulirajući hoćete li zapeti na granici, jer gužvi više nema. Pravo je olakšanje što se za izlet možete odlučiti i nakon posla, pa prije nego što iscuri i zadnja pjesma s omiljenog albuma, već ste stigli do fenomenalnog mjesta na kojem vjerojatno nikad niste bili (uz izuzetak redovnih posjetitelja Brusnica). U navigaciju možete upisati "Gostilna Vovko", ali je nemojte slijepo slijediti jer ćete ići okolnim putovima i propustit ćete meditativni prizor velike zelene vode i dvorca s kraja 18. stoljeća. Kad ste izašli s autoputa, pratite putokaze za dvorac Otočec, nakon čega će vam se ukazati i putokaz za Gostilnu Vovko.
Prije ručka ili večere možete stati nekoliko minuta i prošetati oko jedinog slovenskog dvorca na vodi. Sa smaragdno zelenom vodom, u kojoj živi više od 30 vrsta riba, i drvenim mostićima, priroda oko dvorca doista je bajkovita. Do danas nije najjasnije tko je taj prekrasni dvorac sagradio, ali zna se da je u početku pripadao obitelji Otočan. Okružen je brojnim autohtonim vrstama drveća, a ako imate sreće, vidjet ćete i labudove grpce koji su se ovdje nastanili još 1968. godine. Opijeni prirodnim ljepotama, spremni ste za gozbu tradicionalnih domaćih jela. Anton i Marina Vovko otvorili su gostionicu još 1977. godine, a 2009. posao je preuzeo njihov sin Rok sa suprugom Mancom.
- Sjećam se da sam kao dječak sve vrijeme provodio u prizemlju kuće u kojoj su moji roditelji započeli ugostiteljski posao. Još negdje imam slike rođendana na kojima moj prijatelj svira harmoniku, a ja pušem svjećice na torti. Ritual nam je bio da se odmah nakon buđenja spuštam u restoran, gdje bi mi majka pripremila doručak. Istu emociju suživota s restoranom Manca i ja prenosimo našoj djeci - priča nam Rok Vovko, vlasnik obiteljske gostionice, i otvara nam masivna drvena vrata s detaljima od kovanog željeza. - Ova vrata od hrastovine zapravo su bila ulazna vrata roditeljske kuće i imaju više od 120 godina. Htjeli su ih baciti, ali moj ih je otac dao sačuvati iz poštovanja svojim roditeljima Jožefi i Antunu Vovku - objašnjava.
Ulaskom u prostranu gostionicu potpuno vam je jasno da je svaki detalj s pažnjom sačuvan od zaborava i ima svoje značenje. Stolovi u glavnoj dvorani napravljeni su od parketa iz dvorca Podsreda, a pod je popločan drvnom građom koja je nekad činila krov spomenutog dvorca. Kao strastveni zaljubljenik u antikni namještaj, Rok Vovko dao ih je restaurirati kako vrijedna drvenina ne bi završila kod nekoga za potpalu. U gostionici postoji još jedna, intimnija blagovaonica, za druženje u prigodama kada se u njoj održavaju obiteljske ili poslovne proslave, a u nju ulazite kroz Machov kameni portal. Radi se o četiristo godina starom portalu koji je krasio pročelje Machove kurije u Velikom Slatniku. U 18. stoljeću u Velikom Slatniku živjela je obitelj svjetski poznatog fizičara Ernsta Macha, čiji je otac bio prelac svile. Prije nego što su nasljednici srušili kuriju, Anton Vovko je kupio ovaj portal i smjestio ga u gostionicu.
Ovdje se oduvijek jela domaća hrana karakteristična za ovaj kraj, no Rok i Manca Vovko ipak uviđaju da imaju potencijala za osvježenje i nadogradnju postojećeg koncepta. Putuju diljem svijeta i shvaćaju da su obiteljski recepti dobri, ali uz male intervencije mogu biti atraktivniji.
- Nisam imao problema s ocem kad sam mu predložio da malo izmijenimo koncept. Prvo sam odlučio ukinuti rad nedjeljom. Taj je dio možda najteže prihvatio jer smo nedjeljom radili odlično, ali to je bilo samoubojstvo za mali tim. Ipak, odlučio sam da ćemo dobiti na kvaliteti ako rasporedimo posao na ostale dane, a da zatvorimo kad je najudarnije - priča nam Rok Vovko. Danas rade od ponedjeljka do petka od 11 do 22 sata, a subotom od 12 do 17 sati.
Dok mnoge slovenske gostionice prelaze na model fine dininga i nude samo sljedove, Rok i Manca nisu htjeli ići tim smjerom, pa u ponudi imaju i à la carte jela i sljedove. Kušali smo nekoliko jela i sve je bilo izvrsno, ali možda nas je najviše oduševila juha od krumpira s kiselim zeljem i hrskavim raviolom od krvavice. Na dno tanjura položeno je malo domaćeg kiselog zelja, a na vrhu je hrskavi raviol u koji je zapakirana aromatična i blago pikantna krvavica. Juhu poslužuju tako da konobar pred vama iz lončića ulijeva tu gustu kremastu tekućinu koja se jako dobro slaže sa zeljem i krvavicom.
Nisu pretenciozni. Ovo je jedno od onih mjesta u kategoriji "normalne" hrane za ljude koji žele iskrenu emociju, bez pjenica, emulzija i ostalih čuda. Ipak, jela su na višoj razini od ponude konfekcijskih masovnih gostionica u koje odlazite samo utažiti glad, pri čemu nemamo ništa protiv takvih mjesta ako je hrana dobro pripremljena. Vovkovi ne robuju samo vlastitim namirnicama te dobar dio njih nabavljaju od lokalnih proizvođača. Jedno od najprodavanijih jela, i to s razlogom, tatarski je od dimljene pastrve koju uzimaju iz obližnjeg uzgajališta. Rade ga s domaćom majonezom od bučina ulja, a povrh tatarskog još je i kavijar od pastrve, koji vam puca u ustima poput kakvog vodenog balončića, ali punjenog umamijem.
Kao hommage dolenjskoj kuhinji, rade dolenjske žlikrofe, slovensku vrstu raviola, vrlo sličnih možda poznatijim idrijskim žlikrofima koje se tradicionalno puni janjetinom. Dolenjski žlikrofi se pune piletinom ili svinjetinom, u Vovku ih pune piletinom, a poslužuju u malo reducirane pileće juhe povrh koje su rezanci od celera. Tijesto je žarko žute, gotovo narančaste boje, koju je nemoguće dobiti ako ne koristite domaće žumanjke, a kuhano al dente, da pod zubima dobro osjetite teksturu. Kontrapunkt gotovo kremastom punjenju daju hrskavi rezanci od celera, koji dodatno osvježe cijelu priču.
Glavno jelo bio je odrezak od krškopoljske svinje, kipnik od kruha i vrganja (tradicionalna pogačica najsličnija slanom muffinu), fižolov štrukalj (štrukla punjena kremom od graha) te pečeno korjenasto povrće i cikla sa slatkom notom cimeta, crvenog papra ili anisa, što podsjeća na božićne blagdane. Odrezak je bio sočan s dobrim omjerom intermuskularne masnoće i mesa, blago ružičast u sredini.
Specijalitet im je i hladetina, koju sami pripremaju, a toliko je ukusna da su imali upite za većim količinama kako bi je gosti mogli ponijeti kući. Specijalitet koji ne mogu ukloniti s jelovnika je pečena teleća koljenica za dvije osobe, koju, kako napominju, morate naručiti ranije.
Struktura gostiju je šarolika, ali Hrvata je, iako smo tako blizu, premalo. U novoj situaciji s granicama, njihov će se udio vjerojatno uskoro povećati s obzirom na kvalitetu koju Gostilna Vovko nudi i prihvatljive cijene. Primjerice, pet sljedova stoji 49 eura, a sedam 65 eura bez vina. Vinska karta također je vrlo dobro posložena, a cijenit će je i vinski frikovi koji dobro poznaju slovensku scenu. Imaju oko 220 etiketa, a toče, između ostalog, i Burju, Verus, Simčiča, Prinčiča, Gravnera, Radikona, pa čak i Zidaricha. Ipak, ukusna hrana malo vrijedi ako se u restoranu ne osjećate ugodno, toplo i dobrodošlo. Izrazito domaćinska atmosfera možda je najveći forte ovog mjesta. Moguće je da vas ovako neće tetošiti ni kućni prijatelji na druženju i zato je Vovko mjesto za svaku preporuku ako tražite jako dobru "gostilnu".