Nevjerojatan život Mire Vučetić, autorice najvažnije hrvatske kuharice

Kako je živjela žena koja je potajice hranila kardinala Stepinca

Piše Željka Godeč, snima Marko Miščević

Mira je bila prava zmajica. Stao joj je knedl u grlu kad me upoznala i otkrila da je njezin Ivo, obožavani unuk kojeg je odgojila, lička ljudina, našao sitnu ženicu koja se furt tepe po fakultetu i vozi BMW. Nikako joj se nisam uklapala u planove: zamišljala je da će Ivo oženiti neku plemenitašicu, što su i sami bili, već mu je našla partiju. Ali, Ivi to nije bilo ni nakraj pameti. A Mirina veličina bila je u dobroti i poštenju: kad je vidjela koliko me Ivo voli i ona me je prihvatila”, otkriva Jasminka Vučetić, ništa manji zmaj od Majči, kako su ona i suprug Ivo od milja zvali Miru Vučetić.

Jasminka i danas živi u stanu na Gornjem gradu, u kojemu je nekoliko desetljeća stvarala, kuhala i pisala Mira Vučetić, učiteljica, osnivačica djevojačkih škola, dobitnica priznanja, autorica brojnih udžbenika, priručnika i kuharica, od kojih je jedna, ona Zlatna knjiga kuharstva u izdanju Matice hrvatske, imala status kulinarske biblije u mnogim obiteljima sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

“Zlatna knjiga bila je i povod temperamentnih obiteljskih rasprava. Tatin je dar mama shvatila kao provokaciju pa je Mira Vučetić godinama služila kao inspiracija i vodič ocu i meni – svoje sam prve kolače pekla prljajući njezine stranice”.

Ta Zlatna knjiga bila je mnogo više od “obične” kuharice: između recepata izbijala je poetika, ne samo kulinarstva, nego i gostoprimstva i hedonizma. Kombinacija tradicionalnog ognjištarstva i modernog življenja.

“Majči je imala konjske živce i beskrajno strpljenje. Kroz ovaj su stan prodefilirali slučajevi koji su se činili beznadnima, ali Mira bi ponavljala i ponavljala… Ako treba i dvadeset puta, a onda bi pohvalila. Jedinu pravu netoleranciju imala je prema onima bez poštovanja. Tada bi ih ona proglasila zrakom i nije više s takvima htjela imati posla”, opisuje je Jasminka s puno topline i prepričava životni put osobe koja je utrla put domaćinstvu u hrvatskim školama.

“Majči je cijeli život bila oslonac svima oko sebe. A ona sama ga nije imala u muškarcu, dijelom zbog razočaranja, dijelom zbog toga što su je se muškarci malo bojali. Spas joj je bila njezina šira obitelj. Imala je tog organizacijskog crva u sebi; dizala se u zoru i išla spavati u kasne sate…”, priča Jasminka i daje nam na uvid rukopis Mire Vučetić, memoarske zapise koje je ona jednostavno naslovila “Rad na području za unapređivanje domaćinstva i ugostiteljstva”. O svom je životu pisala u trećem licu:

“Mira Vučetić rodila se u obitelji Seifert, u Ogulinu 1892., u činovničkoj obitelji, gdje je primila i takav odgoj da je dobila smisao i volju za domaćinski rad. Osnovnu školu završila je u Ogulinu, a onda je polazila Ženski licej u Zagrebu i stekla osposobljenje za učiteljicu osnovnih škola 1910. Naredne godine polazila je školu za Praktična ženska zvanja u Zagrebu i specijalizirala se za učiteljicu kućanske struke. Dekretom Zemaljske vlade, od 19. listopada 1912., imenovana je učiteljicom i dodijeljena na rad Višoj djevojačkoj školi, smjera kućanskoga i njoj pripojenoj školi za Praktična ženska zvanja u Zagrebu, školu koju je osnovala i godinama njom upravljala poznata kulturna radnica i književnica Milka Pogačić. Odmah nakon imenovanja učlanila se Mira Seifert u Udrugu hrvatskih učiteljica, i uz školske dužnosti vodila je administraciju za Dječji dom u Kukuljevićevoj, koji je Udruga osnovala i vodila punih 30 godina. Stavila joj je ravnateljica Milka Pogačić u dužnost da sastavi nastavni plan i program za kućanske predmete za četiri razreda Više djevojačke škole, kao i za školu za Praktična ženska zvanja. Vodila je i ambulantne tečajeve u Kostajnici i Koprivnici…”.

Mira Vučetić mislila je da će morati prekinuti učiteljski rad danom udaje, 13. studenoga 1913. – tada je po zakonu učiteljicama udajom prestajala državna služba. No, Zemaljska je Vlada učinila iznimku, nisu od Mire tražili da miruje, dozvolili su joj da radi, premda udana – bila je jedina kvalificirana kućanska učiteljica.

Mira Seifert postala je Mira plemenita Vučetić. No, i sama je imala plemenitaško podrijetlo. Njezin stric, mamin brat, bio je Milivoj Dežman, koji je u kolektivnoj memoriji ostao zapamćen kao ugledni zagrebački liječnik, novinar i glavni urednik Obzora, ali i kao metafora neuzvraćene, romantične ljubavi o kojoj je brujao tadašnji Zagreb – lijepu glumicu Ljerku Šram žarko je volio cijeli svoj život, od rane mladosti… Ljubav je ostala jednosmjerna, ali u njezin spomen ostali su čvrsti materijalni tragovi: kad je Ljerka Šram oboljela od tuberkuloze, Dežman je dao izgraditi bolnicu za plućne bolesti Brestovac. U njoj su umrli Ljerka i njezin sin, a Jasminika danas čuva ključ od sarkofaga Ljerke Šram.

I nakon udaje nastavila je žestokim tempom, obučavala je nove učiteljice i privatne činovnice… Kad je buknuo Prvi svjetski rat, prekinut je rad Više djevojačke škole u Vodnikovoj ulici, Milka Pogačić preuzela je vodstvo bolnice Crvenoga križa, a Mira Vučetić s apsolventicama škole priređivala je 2000 obroka dnevno za ranjenike, od toga 300 dijetnog jela.

Dekretom Ministarstva prosvjete u Beogradu 1925., Mira je dobila zadatak upravljati Dobrom Pušća i osnovati kućansku školu za seoske djevojke na zapuštenom imanju baruna Raucha, koje je preuzela Jugoslavenska banka u Zagebu i dala ga Udruzi hrvatskih učiteljica. U roku dvije godine Mira Vučetić je to uništeno imanje potpuno uredila; zgradu za stanovanje i gospodarske objekte, štale, svinjogojstvo, peradarstvo, veliki kućni vrt, livade i voćnjake… Izborila se za kredit, a prihodima vinograda uzdržavala je imanje od sto jutara zemlje. Tamo se rodila ideja da se takva Domaćinska škola osnuje i u Zagrebu.

Berta Heinzel, kad se Mira vratila u Zagreb, osnovala je “Gospojinski odbor Zagrebačke domaćinske škole” koji je osigurao prostor u Demetrovoj za školu, a Mira je postala upraviteljica. Napravila je plan i program tečaja za domaćice koji je bio otvoren 1. siječnja 1928. Dvije godine kasnije osnovala je Kolo domaćica, prosvjetni i dobrotvorni odbor, sa zadaćom da osigurava sredstva kako bi Domaćinska škola mogla funkcionirati kao socijalna institucija… Mira ju je vodila do njemačke okupacije i godinama je bila jedina koja je predavala sve predmete kućanske struke i predmete općeg obrazovanja.

Dirljivi su dijelovi biografije iz koje se može iščitati kako se Mira Vučetić borila da siromašna djeca u školi dobivaju besplatnu hranu. Ali to je organizirala suptilno, da se obroci dijele tako da se ne zna tko plaća a tko dobiva besplatno, kako se djeca ne bi sramotila.

U svojoj je karijeri, zapisala je, imala dvije velike borbe. Vodila je 40-dnevnu borbu za zgradu škole u Tvrtkovoj 5 jer je “imala opasnog konkurenta koji je u zgradu htio smjestiti internat za 60 đaka preparandije. Mira Vučetić je, uz pomoć vlasnika zgrade, ipak uspjela da Stručna kućanska škola dobije tu zgradu”.

Druga teška borba bila je s vojnim vlastima… Najprije je talijanska vojna komanda htjela zauzeti zgradu, a onda i njemačka… Talijana se lako riješila, ali s Nijemcima je bilo teže: “Njemačka vojna komanda dala je iznijeti školski inventar na kamione da ga otuđi. Inspektorica (Mira) se u času stvorila u zavodu i zavikala na tu komandu da zabranjuje da se takvo što čini. General je molio da može o tome razgovarati s inspektoricom u jednoj prostoriji jer je to bilo na hodniku u prisutnosti upraviteljice i nastavnica pa se general u četiri oka ispričao i rekao: Kad bi svi Hrvati bili takvi, onda se ne bi ovo radilo što se sada radi u Hrvatskoj. Molim da izvinete ovu pogrešku, a ja ću dati nalog da se smjesta sve opet vrati u zavod što je na kamionima”.

Reprizu pregovora imala je i s ustaškim vlastima. Nakon oslobođenja Zagreba, početkom svibnja, u školu je došla agronomica Dušanka Kopač, a Mira Vučetić kao upraviteljica i inspektorica “prestala je postojati”. O tome je zapisala: “Nova upraviteljica došla je s namjerom da školu pretvori u Poljoprivrednu domaćinsku školu… Mira je u školi imala stan kojeg je po nalogu morala napustiti i odselila je u tadašnju Beogradsku. Nova ju je upraviteljica prijavila Narodnim vlastima sa 20 neistinitih optužbi pa je Mira dospjela u zatvor. Provela je tamo 14 dana, a sudac ju je oslobodio optužbi i otpravio riječima: Vi ste slobodna, žao mi je što je učinjena takva greška i ošvanjen naš pošteni komunistički obraz. Podnijela je Narodnim vlastima žalbu, koja je pozitivno riješena, a Mira je postavljena za referenta i dodijeljena na rad Odjelu za stručno školstvo. No, 2. siječnja 1946. po vlastitom zahtjevu otišla je u mirovinu”.

Zbog bliskosti s klerom – godinama je prijateljevala s kardinalom Stepincem, o čemu svjedoče jelovnici koje mu je spravljala za Božić – komunističke vlasti degradirale su je i držale na distanci. Ipak, priznali su joj zasluge za rad i u mirovinu je otišla s visokom stručnom spremom.

Iako je odgojila i podučavala tisuće žena kako fino kuhati i stvoriti toplinu doma, Mira je bila miljama daleko od takve idile. Njezin brak trajao je kratko, samo četiri godine, ali je ostavio pečat za cijeli život. Nikad poslije nije imala muškarca. Strah je bio prevelik. Osudila se na ljubavnu samoću. Ali ne i samotništvo, reći će Jasminka kako je Mira imala izrazito intenzivan društveni život, brak je kompenzirala tečajevima, pisanjem, humanitarnim radom, ženskim kružocima i povezanošću s klerom.

Mirinom prvom i zadnjem mužu Juri plemenitom Vučetiću pojam vjernosti bio nepoznanica. A život u dva grada, Mira u Zagrebu, on u Beogradu u diplomatskoj misiji, njegovu je neobuzdanost samo rasplamsavala. Ona sama nije se žalila. Nije ga proklinjala, pa čak ni onda kad je dugo godina nakon smrti svojih dviju djevojčica, jedna je umrla na porodu, druga nedugo po rođenju, otkrivena njegova mračna tajna o bolesti koja je, prema svemu sudeći, presudila smrtnom ishodu beba. Sa 25 godina podnijela je zahtjev za razvod i izbrisala ga iz života. “On je ostao u Beogradu na službi, a puno poslije se oženio i preselio u Sloveniju. On je petljao sa ženama, ali ona nikad nije o njemu ružno pričala, jer se u jednoj finoj familiji nikada ni o kome ne govori ružno… Kao formalni razlog navodila je daljinu, ona nije htjela u Beograd. Poslije razvoda više nikad nije bila ni u kakvoj ozbiljnoj vezi, vezi koja bi bila više od prijateljstva, nije željela, a tako si je organizirala život da nije imala ni vremena. Bila je lijepa, ali i jako autoritativna žena, i to za to doba nije bilo jednostavno”.

Iz braka je ostao sin Fedor, jedini od troje djece koji je preživio. Ona nikad to ne bi rekla na glas, ali i Fedor je bio izvor tuge… “Svoga sina Fedora u srednjoškolskoj dobi poslala je u internat u Senj, jer je Majči smatrala da mu ona neće moći biti dovoljan autoritet, poslije se on vratio u Zagreb na studij ekonomije.
On joj je to zamjerao, njemu bi bilo draže da je ostao s njom i uživao u slobodi, premda je ispao tako nezahvalan sin da to treba uzeti s debelom rezervom. Jako se brinula za njega, omogućila mu je da ode u Švicarsku… Kad je moj suprug Ivo imao pet godina, njegovi su se roditelji rastali i ostavili ga kod bake – tobože nisu htjeli slomiti Miri srce da joj uzmu unuka. Ivi je ona bila i otac i majka jer roditelji nisu vodili brigu o njemu, mjesecima mu se ne bi javljali. Ivin otac Fedor naumio je graditi političku karijeru, spetljao se s Mačekovom nećakinjom, ostavio prvu ženu, Ivinu majku… Kad je Ivi bilo 12 godina, otišao je u Švicarsku. Otac Fedor mjesecima nije pitao za njega. I majka je nastavila živjeti za sebe, Ivo je jedanput mjesečno išao k njoj na ručak, ali znala je proći i zima da ju nije vidio. I ona se udavala još dva puta. Ali ni Ivini otac ni majka više nisu imali djece”, priča nam Jasminka.

Mira Vučetić nikad nije pokidala veze sa sinom Fedorom, iako je bila njime duboko razočarana. Kontakt je ostao, ali površan, optužujući, lišen uzajamne ljubavi. Doze gorčine vidljive su u rukom pisanoj oporuci, u kojoj Mira četiri godine pred smrt piše: “Ja, Mira Vučetić, pri potpunoj svijesti, želim da prije moje smrti dadem izjavu o mojem autorskom pravu i svojoj pokretnoj imovini. Autorska prava za moja književna djela ostavljam mom unuku Ivi Vučetiću, dr. stomatologije, s time da dobiveni autorski honorar dijeli s mojim sinom na polovinu ukoliko se prije moje smrti on obrati i poštuje me i voli kao svoju majku. Teška srca sam to napisala, jer sam ga neizmjerno voljela, no žalostila se zbog njegovog ponašanja prema meni – jer ne znam s kojih razloga me nije volio, a ni poštovao…”.

Čudo se nije dogodilo ni pred smrt. Fedor se nije promijenio. Sva prava i imovina ostala su unuku Ivi, kojemu nikad nije palo na pamet da Majči ostavi – zato je i živio sa suprugom Jasminkom na Gornjem gradu u zajednici s bakom – po principu sve zajedničko i sve odvojeno. Fedor nije tvrdio da mu majka nije bila pri punoj svijesti dok je sastavljala oporuku, ali ju je svejedno pokušao osporiti. “Znam da to ne mogu dobiti, ali ću vam blokirati autorska prava, i nećete moći ništa deset godina dok traje sud…”
Ivo nije želio povlačenje po sudovima. Isplatio je oca.

“Miri je unuk bio sve, uvijek je Ivo u sobi imao još nekog vršnjaka, Majči je primala djecu iz siromašnih obitelji da Ivo ne bude sam, kad su mu već roditelji okrenuli leđa. Majči se borila za njihove dobre odnose, ali Fedor bi im slao 100 franaka da bi mogao imati poreznu olakšicu za pomoć majci, a poslije je taj novac tražio nazad. Živio je svoj život.

Mislio je da njegovoj majci ništa ne treba, a sin mu je bio u dobrim rukama. Jako joj je to teško padalo, ali nije govorila… Uvijek ga je branila: pa znaš, Fedor nema auto, a njemu se nije dalo položiti šoferski ispit jer je gospodinu plemenitom pasalo da se vozi taksijem…”, otkriva Jasminka i sa žarom opisuje Majči: “Bila je oštra kaj vrag… Nabijala je takav ritam da je rijetko koja žena u kući koju su joj slale časne s Kaptola uspijevala dočekati idući mjesec. Njezina je teorija bila ako se ne digneš do osam, nećeš stići skuhati ručak. Sve je morala imati pod kontrolom. Svog muškog inuša (stari izraz za mušku kućnu pomoćnicu), koji je bio na ispomoći, šmirglala je do daske, ali je isto tako vodila brigu o njegovu zdravlju: dala je napraviti posebne štitnike za koljena da se ne nabije dok čisti…. Prije nego što je k nama došla bilo koja kućna pomoćnica, Mira bi stan pospremila da se sve blista, da osoba zna što se od nje očekuje i kako to mora izgledati. Iako ja nisam kuhala dok je bila živa, svašta sam od nje naučila. Kad gledam kuhare danas, bez uvrede, vidim da nisu pročitali Vučetićku, a koristilo bi im… Od njih deset na televiziji, samo će jedan znati da se meso ne soli kad se stavlja u pac. Impresioniralo me kako je ona, koliko god tvrda i disciplinirana, bila širokogrudna, nije bila zlopamtilo.

Imala je široke nazore – moji su roditelji bili imućni, otac je radio po svijetu, živjeli smo na Šalati i imali prvu perilicu suđa, ali kad sam došla u Mirinu kuću, nije bilo ni jednog modernog aparata koji ona nije imala – živjeli su skromno, ali za stvari koje je smatrala naprednim odricala se, kod nje sam prvi put vidjela štapni mikser. Nije joj bio problem preuzeti recepte od moje bake ako ih je smatrala dobrima.

Ona sama jela je pet puta dnevno, a uvijek je imala liniju, nikad nije bila debela. Sastavljala je najbolje dijete, jelovnike za to kako treba pametno i pritom sve jesti. Vjerovala je da su ljudi svejedi. Sjećam se kako je bogate žene u hotelima u Opatiji držala dva mjeseca na svom režimu, divno su gubile na kilaži a nisu bile ni gladne ni žedne… Rekla je da je njezina dijeta za pametne, nema promjena na ho-ruk, tvrdila je da organizmu sve treba, a dijete koje izbacuju određene namirnice naprave disbalans u organizmu pa kad prestaneš držati tu dijetu, dok kažeš keks vrati ti se sve nazad. Od ranih dana je otkrila učiteljicu u sebi. Htjela je pomoći ženama da nađu svoje mjesto u društvu; učila je žene iz građanskih obitelji da budu pametne, milostive, a takve ne sjede i ne bleje.

U srednjim staleškim obiteljima žena koja je završila domaćinsku školu Mire Vučetić smatrala se naobraženom i mogla je svugdje raditi – učila ih je jezike, da budu školovane mlade žene… Ljutio ju je nered i nerad, imala je previše ‘švapske’ krvi da bi podnosila išta što miriši na nemar. Nije imala vlastiti brak, ali je odrasla u kući u kojoj je sve štimalo. Često je znala prepričavati anegdotu kako ih je otac natjerao da jedu špinat u koji je majka zabunom umjesto brašna stavila gips, tvrdeći kako im se ništa neće dogoditi, ali da ne treba uvrijediti majku koja se trudila za taj ručak. Takva je bila: puna poštovanja i respekta”. I jako marljiva. Na dan kad je dobila moždani udar, pekla je kolače. Onaj drugi, 27. siječnja 1976., koji je uslijedio nekoliko mjeseci kasnije, nije preživjela.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 08:43