Noć prije nego što je sve krenulo nizbrdo, stajao sam u kuhinji kao da sam na bojištu. Pregača je visjela s mene, zamrljana kao zastava nekog iscrpljenog vojnika, dok su me Doboš i Sacher u dijelovima gledale s radne ploče. Bile su to moje dvije kraljice, dvije legende Austro-Ugarskog Carstva, dvije ljubavi koje su se istovremeno svađale i šaptale mi na uho. Dobošica, mađarska diva, slojevita, dramatična, s karamelnom krunom koja je zahtijevala apsolutnu preciznost. I Sacherica, elegantna i suzdržana, poput bečke gospodične koja zna što želi. Ali ono što nisu rekle - ono što nijedna kraljica ne priznaje - bilo je tko je prava vladarica.
Plan je bio jednostavan. Napraviti dvije torte za snimanje, još dvije uživo za proces i sve završiti velikim, bombastičnim fotosessionom. Jedini problem? Šećer me mrzio. Ili sam ga ja mrzio. Tko će znati tko je počeo prvi.
Prvi znak problema pojavio se ujutro, dok sam završavao slojeve za Dobošicu. Kristalni šećer topio se u zlatni karamel, a kuhinja se punila mirisom koji je istovremeno bio rajski i prijeteći. "Zašto je karamel uvijek ovako prokleto pimplav?" promrmljao sam sebi dok sam grabio nož. Još je bio prevruć. I naravno, čim sam ga dotaknuo, zapeo sam za trenutak predugo. Prsti su mi gorjeli, a komadić karamela zlokobno je završio na podu.
Doboš je bila diva, u punom smislu riječi. Veća od života, a opet krhka. S druge strane, Sacher se činila jednostavnijom. Marmelada od marelice lagano se grijala, dok je čokolada u glazuri savršeno sjala. Ali to je bio trik. Sacher vas uvijek zavara svojom jednostavnošću. Ako je glazura samo malo previše zgusnuta ili previše tanka, izgubi se ona savršena svilenkastost. Stajao sam iznad torte, osjećajući se kao kirurg dok sam polako premazivao biskvit duplom dozom pekmeza od one koja je stajala u svim drugim receptima. Kako sa svime što valja treba vremena, tako je i poznatoj Bečanki uronjenoj u marelice trebalo nekoliko sati u frižideru da dobije formu prije nego što će obući elegantnu tamnu haljinu.
RECEPT ZA DOBOŠ TORTU PRONAĐITE OVDJE
Sutradan je sve krenulo po planu - barem prvih pola sata. Kamera je počela klikati, svjetlo je bilo savršeno. Počeo sam miksati bjelanjke za još jedan sloj kraljice Mađara, kad me iznenada pogodio prvi grč. Trbuh mi se stisnuo, kao da me netko udario šakom iznutra. "Okej, možda sam samo gladan", rekao sam, pokušavajući to ignorirati. Ali nije prošlo. Šećer, onaj podmukli tiranin, počeo je pokazivati svoju pravu moć. Prethodne noći sam probao svaki sloj, svaku kremu, svaki karamel. Pa kako ne bih? To je posao, zar ne? No sad je cijeli moj sustav bio preopterećen. Šećer je krenuo u ofenzivu. Završio sam u krevetu, dok su svi ostali trčali po kuhinji, pokušavajući spasiti što se spasiti može. Ležao sam s osjećajem kao da će mi cijelo tijelo eksplodirati. Šećer je pobjeđivao, a ja? Ja sam bio spreman priznati poraz.
Nekoliko dana poslije, kad sam napokon stao na noge, odlučio sam se vratiti u ring. Tortama je bilo svejedno. One su samo čekale da ih ponovno napravim. "Dobošica, ti i tvoja drama me nećete zavesti, a ti, Sacherica, prestani se praviti nevina", rekao sam, okrećući se prema šparhetu.
Bečka dama, sa svojom jednostavnom formom, nije zahtijevala toliko pažnje, ali njezina preciznost bila je još veći izazov. Šećer, shvatio sam, nije samo sastojak. On je bio nit koja povezuje sve. Stabilizirao je bjelanjke, emulgirao kreme, pretvarao se u karamel koji je krasio Dobošicu. Bez njega, ove torte ne bi bile legende. No šećer je i surova sila - previše ga može uništiti, premalo ga može ostaviti bez duše.
Ponovno sam napravio sve ugarske slojeve, ovaj put još tanje, još preciznije. Njihova izrada bila je prava arhitektura. Svaki sam sloj mjerio do grama i pekao na papiru za pečenje. 7 minuta pa opet novi sloj. Rezultat? Zlatni diskovi složeni poput stranica skandaloznog dnevnika ispunjenih najslađim čokoladnim riječima mekanim kao putar. Karamel sam rezbario kao da pravim skulpturu. Kad se malo previše stvrdnuo, dodao sam kap vode i ponovno ga zagrijao - trik koji sam naučio nakon prošle katastrofe. "Karamel je poput temperamentne žene", pomislio sam. "Prehladan, odlomi se; previše vruć, opečeš se."
Sacher je pak bila tiha, ali nikako jednostavna. Glazura mi se ovaj put učinila previše gusta, pa sam dodao malo više maslaca. Sacherova glazura bila je definicija elegancije: tamna čokolada otopljena s vrhnjem i maslacem, glatko prelivena preko ohlađene torte. Nikakvi dodatni pokreti, nikakvo diranje - samo gravitacija i strpljenje.
RECEPT ZA SACHER TORTU PRONAĐITE OVDJE
Kad su obje torte bile gotove, stajao sam ispred njih kao sudac na kraju boks meča. Doboš je blistala, karamelna kruna svjetlucala je pod kuhinjskim svjetlom. Sacher je bila tamna, suzdržana, s glazurom koja je izgledala kao zrcalo. Pogledao sam u njega i shvatio nešto što nisam prije. One nisu moje kraljice. One su bile moje ljubavnice. Ali prava ljubavnica? Ona bila je šećer. Šećer koji me prvo bacio na koljena pa me natjerao da se vratim i pokušam opet.
Probao sam prvo Dobošicu. Karamel s cvijetom soli dao je kontrapunkt inače potpunoj šećernoj bombi, krema joj se topila u zalogaju, a slojevi su se savršeno spajali. Potom sam zagrizao u Sachericu čije me bogatstvo badema, čokolade i marelice transportiralo u vrijeme neusiljene dekadencije austrijske monarhije. Dobošica je bila dobar povod, kao neprospavana noć u mađarskoj prijestolnici. Dvije strane istog austrougarskog novčića, obje nevjerojatno vrijedne i osmišljene da neprikosnoveno vladaju stoljećima. Iako sam znao da sam jedini ja izgubio, prihvatio sam poraz s osmijehom. Torte su bile savršene, a ja? Ja sam bio iscrpljen, ljepljiv od karamele, ali sretan. Jer šećer uvijek dolazi na kraju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....