Marco Pierre White legenda je gastronomije kakvu poznajemo danas. Svatko tko imalo prati scenu, to itekako dobro zna. O njegovu životu i karijeri ispisane su brojne priče, a među njegova najvažnija postignuća svakako se ubraja i ono da je postao najmlađi engleski chef koji je još 1994. svojem restoranu priskrbio tri Michelinove zvjezdice, a onda ih, samo pet godina poslije, vratio te se na svojem vrhuncu odlučio povući sa scene.
Poznato je i da je obrazovao neke od najvećih chefova danas, od njega je učio, primjerice, Heston Blumenthal, a jedna od zabavnijih činjenica je i da je on jedini chef koji je Gordona Ramsayja uspio rasplakati. Napisao je i knjigu "White Heat", koju mnogi kuhari i danas smatraju gastronomskom biblijom. U vrijeme kada je izdana, naime, izazvala je brojne reakcije. Takvo što - štivo u kojem jedan chef progovara na tako iskren način, otkrivajući recepte za neka od svojih najpoznatijih jela, koja je toliko dobro ilustrirana životnim fotografijama - nitko se dotad nije usudio napraviti.
I sve to nije ni jedan posto onoga što bismo o Marcu Pierreu Whiteu mogli napisati, ali najbolje je, zapravo, kada o svojem životu, postignućima i karijeri govori sam. Zanimljivo je slušati kako na sve gleda danas i upravo će tome moći svjedočiti svi koji se od 11. do 13. travnja nađu u Rovinju, na još jednom izdanju Weekend Food Festivala, gdje će se glavom i bradom pojaviti upravo on, jedan od najvećih chefova današnjice, Marco Pierre White.
Njegovo je gostovanje zainteresiralo mnoge, od kućnih kuhara i amatera pa do profesionalnih chefova, koje je samo njegovo postojanje barem u jednom trenutku karijere natjeralo da guraju dalje. Upravo zato, kad nam se pružila prilika za intervju s Whiteom uoči njegova dolaska u Hrvatsku, znali smo da je ne smijemo propustiti. Iskreno, očekivali smo strogog chefa koji će nam šturo odgovoriti na nekoliko pitanja i jedva čekati da spusti slušalicu, ali smo dobili opuštenog, simpatičnog profesionalca koji je s nama podijelio nekoliko važnih životnih mudrosti.
Već na početku razgovora otkrio nam je da mu ovo nije prvi posjet Hrvatskoj i izrazio svoje oduševljenje hrvatskom kuhinjom.
"Bio sam nekoliko puta u Hrvatskoj, u Dubrovniku. Sjećam se da sam tamo jeo janjetinu koja je bila pečena ispod zvona, i to s krumpirom, lukom i češnjakom. Bila je senzacionalna. Toliko nevjerojatno ukusno, a jednostavno. Jeo sam i pršut, koji je također jednostavan, a tako dobar. U Hrvatskoj sam jeo i fantastičnu tjesteninu s junetinom sjeckanom na sitne kockice i posluženom uz dugačke makarone... Uh, kako je to bilo dobro! Jako dobra i iskrena hrana", ustvrdio je White te gotovo odveo razgovor u drugom smjeru kad se sjetio da je u Dubrovniku jeo i izvrsnu ribu.
"Kod svih tih jela sviđa mi se što predstavljaju poniznost, veoma su skromna, a jako dobra. Općenito, volim jednostavnost i iskrenost, mislim da je prekrasno kad hrana što vjernije prikazuje odakle dolazi, kao što je to slučaj s ribom iz vašeg prekrasnog mora", dodao je.
Rekao je i da je prilično uzbuđen zbog dolaska u Hrvatsku, u kojoj namjerava ostati nekoliko dana, uživati u sjajnoj hrani i prekrasnoj zemlji. Njegovi su nam se odgovori već na prvu učinili posve suprotnim od onoga što bismo očekivali od čovjeka kojeg se tijekom karijere nazivalo divljim i buntovnim. Premda ga se i danas naziva enfant terribleom, rock-zvijezdom i punkerom među chefovima, White kaže da nikada nije bio veliki buntovnik kakvim su ga predstavljali mediji. Za to nije imao vremena jer je radio od jutra do mraka. Ipak, zahvalan je što se sve zakotrljalo u tom smjeru, što je toliko zaintrigirao javnost, jer su mu slava i sve ono što mu je sa sobom donijela otvorili brojna vrata.
"Većina reputacije koju sam stekao produkt je pretjerivanja i ignorancije. Nikada nisam bio divlji dečko kakvim su me prikazivali. Ne želim nikoga razočarati, ali stvarno nisam. Nisam za to imao vremena jer sam stalno radio. Mislim, ne donosiš tri Michelinove zvjezdice svojem restoranu kada živiš nekakav punk-rock život, nego kad naporno radiš. Ali opet, da nije bilo tako, možda danas ne bih bio ovdje. Mediji su mi bili izrazito naklonjeni, bilo je to neko drugo, nevjerojatno doba, koje mi je potpuno promijenilo život. Danas sam druga osoba, živim u malom mjestu, radim sedam dana u tjednu svoj posao i imam vremena za sebe, što prije nisam imao. Mnogo vremena provodim radeći sam i, zapravo, sam sa sobom. Recimo, obožavam pecati u miru - to je jedan od načina na koji se danas volim zabavljati."
Osim toga, Marco Pierre White vodi nekoliko svojih restorana (franšize) po cijeloj Engleskoj i pritom mu nije cilj dobivati priznanja, nego nuditi iskrenu hranu, onakvu kakvom gostima može pružiti doživljaj, a ne samo lijepu sliku na tanjuru. Kaže da danas ne mari za nagrade i priznanja. Zanima ga samo ono što se događa u njegovu svijetu.
"Danas me najviše fascinira priroda oko mene, moj svijet. Druga priznanja više me ne zanimaju. Reći ću to ovako: što uopće znači nagrada kad vam je dodijeli netko tko o temi zna manje od vas? U redu je ako nekima to puno znači, to je njihov izbor, ali nije i moj. Kad danas odem u restoran s dvije ili tri Michelinove zvjezdice, uglavnom ne doživim nikakvo uzbuđenje, to mi ne predstavlja ništa u životu. Primjerice, hrana koju sam jeo u nekim njujorškim restoranima u meni nije izazvala nikakve emocije. Sada život gledam s puno emotivnije strane i većina restorana koje cijenim i volim nemaju zvjezdice i slična priznanja. Uzmite za primjer samo pripremu hrane ispod peke koju smo spomenuli. To je romantično, filozofski, ukusno, a tako jednostavno. Ima dušu, njezin je emocionalni utjecaj na čovjeka koji je jede velik. Za razliku od toga, kad dođeš u neki fine dining restoran, dobiješ malu porciju hrane, konobar ti kaže što je na tanjuru i kako bi ti to trebao jesti, a onda te pita sviđa li ti se. To je 12, 15, 30 malih sljedova hrane koja često do tebe čak i ne dođe topla. Gdje je tu užitak? Gdje su emocije?" rekao nam je Marco Pierre White, koji svoja današnja razmišljanja ne smatra kontroverznim, nego iskrenim.
Primjerice, njegov najdraži restoran, francuski La Colombe d‘Or u Saint-Paul-de-Venceu, tijekom godine izmijeni tri menija, a ta jela priprema već desetljećima, i tamo mu, kaže, nije teško sjediti satima i naprosto uživati u hrani.
"Kad uđem u restoran, želim da miriše na hranu. To su restorani kakve ja volim. Želim osjetiti toplinu na tanjuru, u svojem licu i tijelu kad konobar pred mene stavi jelo. Ne volim kad hrana ima samo jednu dimenziju; želim da porcije budu velikodušne. Gastronomija postoji da bi čovjeku udovoljila, jela bi trebala biti ukusna i bogata."
On je, kaže, u svojoj karijeri gostima htio donijeti upravo to - toplinu na tanjuru kojom će iskazati svoju velikodušnost. Nije bilo lako ostvariti taj cilj jer za to ne postoji provjerena formula, ali postoji savjet, koji je spreman podijeliti. Stvar je, tvrdi, u potrazi za nesavršenostima.
"Ako to ima smisla", dodao je uz osmijeh: "Ako ljudi smatraju da je tvoja hrana savršena, tada trebaš biti brutalno iskren prema samome sebi i iskoristiti vrijeme tražeći nesavršenosti, a njih ćeš pronaći samo ako si takav. Sve se vrti u krug. Tek kad imaš tu sposobnost, moći ćeš stvoriti nešto savršeno."
Marco Pierre White doista je tijekom našeg razgovora više puta inzistirao na tome da nije nikakav buntovnik, čak ni kontroverzni chef kakvim smo ga dosad smatrali. Sada je jednostavan čovjek koji želi da ga se kao takvog i doživljava. Šali se na svoj i na naš račun, usred razgovora ispituje nas što mislimo o određenoj temi i nekoliko puta ponavlja koliko se veseli dolasku u Rovinj. Budući da dobro znamo koliko je oduševljenje najava njegova dolaska izazvala među našim chefovima, za kraj smo ga pitali što bi, kao iskusan chef s bogatom karijerom, poručio svima kojima je uzor i koji bi rado krenuli njegovim stopama.
"Ambicija je najopasnija zanimacija na svijetu. Nikada nemojte biti ambiciozni. Ako ćeš biti ambiciozan, neka to dođe prirodno. Jednostavno radite svoj posao dobro, to je sve što trebate znati", poručio je na kraju razgovora Marco Pierre White.
Komentari
0