Ni deset minuta vožnje od centra Splita, smjestilo se naselje Žrnovnica koje skriva rijetku zelenu oazu, mjesto za koje znaju samo stanovnici Splita i okolice. Po slikama biste vjerojatno zaključili da ovdje vlada mir i tišina, no to ne može biti dalje od istine. Seosko gospodarstvo Antoničin mlin tik je uz rijeku Žrnovnicu i jedini je mlin u Splitu koji već stoljećima radi gotovo neprekidno.
Sjednete li na jednu od klupa u blizini, preplavit će vas zvuci rijeke koja se kotrlja i mlina koji melje, a otkad su popustile mjere opreza, od početka lipnja ponovno se može čuti i žamor posjetitelja. U Antoničinu mlinu caruje 36-godišnji Marko Aljinović sa suprugom Sashom Renatom Carbonini, a dočekat će vas s osmijehom, pun brašna i dobro raspoložen.
Čim sjednete, ponudit će vam nešto domaće, bilo da je riječ o soku, rakiji ili nečem konkretnijem, poput svježe pečenog kruha pripremljenog od brašna iz mlina. Naime, Aljinović je šesta generacija mlinara koji pokreću teško kamenje mlinice na isti način kao što se radilo stoljećima. Na rijeci Žrnovnici, dugoj samo četiri i pol kilometra, nekada je bilo desetak mlinova, od kojih je većina bila poviše Antoničina, bliže izvoru rijeke. Prvi mlin na Žrnovnici sagrađen je 1212. godine, a ovaj se mlin prvi put javlja u zapisima 1685. godine. Danas je mlin obitelj Aljinović jedini očuvan i u funkciji.
Nekadašnji vranjički mlin, a danas Antoničin mlin, isprva je bio u vlasništvu Ivana Benzone, da bi kasnije on dio mlina poklonio Markovu pretku Antonu. - Inače je Antonica obiteljski nadimak od Anton, on je bio moj predak koji je bio tako dobar radnik da je dobio dio mlina, a otad su ga moji preci otkupljivali dio po dio. Mlin je jednim svojim dijelom u vlasništvu moje obitelji već dvjesto godina.
Pričali su mi da je moja baba selom hodala i vidjela oglas da se prodaje zadnji dio mlina. Trčala je mom dedi u kuću i govorila mu da ga moraju kupiti. Na kraju su prodali komadić zemlje da bi mlin postao u potpunosti naš - objašnjava. Otkad zna za sebe, u njihovu se mlinu melje brašno, a ostali su mlinovi na Žrnovnici odavno zapušteni.
- Kod nas je drukčije, uvijek govorim da sam se rodija sa zanimanjem - nasmijao se i dodao: - Ljudi su dovozili žito, a baba je mlila. Onda se polako sve usporilo dok moj otac nije 2008. godine obnovio jedno, a 2009. drugo kolo uz pomoć jednog majstora iz Sinja. Zatim nam je pomoglo i Ministarstvo kulture da obnovimo sstrukturu mlina. Injektirali su u zidove kako bi ih učvrstili. Tada smo krenuli ozbiljnije ulagati - govori nam.
Tijekom vremena Antoničin mlin je rastao, širio se i mijenjao, no mlin funkcionira na isti način već 600 godina. Vodi i dalje svoj život, a usto je i zaštićeno dobro kao spomenik kulture Republike Hrvatske. Iako se ne smatraju sentimentalnim ljudima, svjesni su koliko to što imaju vrijedi pa Marko i Sasha ustraju, rade, uređuju i prvi put su doista zadovoljni izgledom mlina i okolnog parka. - Kad dođu, stranci polude jer im je ovo sjajno. Ispričamo im sve o mlinu, pokažemo ga i onda im još ispečemo domaći kruh. Kad dođu stariji ljudi, također se oduševe, kažu da su im to mirisi djetinjstva. Sam kruh najčešće radimo od brašna koje smo samljeli to jutro od vlastite pšenice, što znači da smo došli od žita do kruha za 4, 5 sati.
Jako malo mjesta u svijetu nudi takvo što - ističe s ponosom Marko Aljinović. Ideja da od mlina na Žrnovnici mogu stvoriti nešto više, osim da služi isključivo svojoj svrsi, došla je od neočekivanih posjetitelja, koji im vjerno dolaze svakog listopada.
Posjetitelji svih generacija dolaze vidjeti kako nastaje brašno i kupiti zalihe, a mogu donijeti i veće količine zrnja da ih Marko samelje.
- Prodajemo svoje pšenično brašno za osam, a raženo i kukuruzno za deset kuna. Govorili su nam da smo prejeftini, ali je nama stalo da ljudi kupuju i da žive od tog brašna. Okus naše domaće pure neusporediv je s onom kupovnom palentom. Inače, dvije pekare u gradu koriste naše brašno, od kojih je jedna popularni Kruščić u strogom centru. Ljudi dolaze i po brašno za kućanstvo, puno ih kupi brašno i za druge kad su u prolazu. Znali smo brašno slati i poštom. Za vreću od 50 kg treba nam oko sat i pol da sameljemo, a samljet ćemo vam i ako donesete svoje, samo tu mora biti minimum 10, 15 kilograma - kaže.
Od početka lipnja Antoničin mlin po novim pravilima prima 40 ljudi, i to isključivo uz rezervaciju. Posjetitelji nerijetko ostanu uživati u svježe pečenom kruhu, opuštenoj atmosferi i odličnoj domaćoj hrani kao što je peka ili pak pečena pastrva s domaćom purom iz mlina, za koju su nam otkrili i svoj recept.
- Tradicionalne peke i svu hranu spremaju nam kuhar i kuharica koji su nam susjedi, kod njih sam proveo cijelo djetinjstvo i sve radimo kao obitelj. Od hrane nudimo teleću peku, miješanu peku sa svinjetinom i vege peku koju radimo s vlastitim seitanom, brojnim povrćem, punjenim paprikama sa slanutkom i fažolom. Lokalno uzgojene pastrve još su jedan specijalitet koji nudimo. Smatramo da je bolje imati tri-četiri jela koja su nam vrhunska nego cijelu listu. Nudimo domaće sokove od aronije, vriska, bazge i kadulje, domaće vino i rakije. Imamo stotinjak maslina i radimo svoje maslinovo ulje - nabraja Marko Aljinović dok nama rastu zazubice.
Kao i svima, korona je na nekoliko mjeseci uspavala njihovo poslovanje, no jedinstven položaj njihova posjeda omogućio im je da provedu razdoblje mirovanja puno lakše nego većina.
- Svima je ovo dobro došlo da malo stanemo, razmislimo o tome što nam je bitno i koliko nam treba. A ispostavilo se da nam zapravo treba malo. Mi smo nakon 7-8 godina napokon bili u svom prostoru sami. Iako nismo primali goste otkad je počela korona, ljudi su nas opsjedali u potrazi za brašnom. Naš mlin se godinama tretirao gotovo kao muzej, a odjednom je postao najvažnije mjesto u Splitu, prava strateška lokacija - nasmijao se Marko Aljinović tragikomičnosti situacije dok nam je točio domaći sok od aronije i nudio trešnje.
Sjedili smo za jednom od brojnih klupa raspoređenih po urednoj tratini dok nam je opušteni Marko pokazivao dijelove svog malog carstva.
- Nekada je ovdje bila samo ledina, džungla. Ovo se već 20 godina radi mic po mic i zato ima toliko duše u prostoru. To nije projekt u koji se u kratkom roku utukla hrpa para nego idemo polako. Zeznuto je jer s prirodom radiš, ljudi ne razumiju koliko je tu posla, ali mi ustrajemo. Sasha i ja vodimo sve, bez nje ništa ne bih mogao - zaključio je Marko Aljinović nadglašavajući žubor vode, prije nego što se vratio svome mlinu.
