Kašica i igara

Zasad su na meniju rudimentarnije i homogenije kašice tipa mrkva, korabica, bundeva, tikvica… No, bebini okusni pupoljci još nisu propupali ili joj ničem ne služe

Pomislili biste da 7-mjesečna beba s gotovo dvomjesečnim iskustvom konzumiranja kašica već naveliko klopa kao pravi minijaturni gastrokritičar. Pogotovo ako je dotična izdanak dvije fine neizbirljive guze koje više od svega vole dobro popiti i pojesti i nikad neće reći ne novom gastronomskom iskustvu. No, gurmanica u meni pomalo je razočarana i frustrirana pregolemim utroškom energije, živaca i strpljenja za prespor napredak u učenju životno krucijalne vještine krkanluka. Uz to, nemirne bebe poput moje imaju moć koncentracije kao malo pametnija girica, pa dok hraniš, moraš biti vrhunski motivator, cirkusant, trener i zabavljač – takoreći, Ćiro za bebe. Na trenutke se osjećam kao dvorska luda pred čangrizavom i razmaženom klimakteričnom kraljicom koja će me ne trepnuvši baciti na giljotinu ako istu foru doživi dvaput. Najzahtjevnije što sam dosad izvodila bilo je pjevanje cijele Bohemian Rhapsody samo riječima “njam-njam” jer smo u pozadini slušali neku dječju plink-plonk instrumentalnu verziju iste. Bogme, to ni Sandra Bagarić ne bi izvela s lakoćom. I, je li to pomoglo? Ne baš. Blazirana gospojica svejedno je odsutna pogleda gurala jednu ruku u usta, drugom pokušavala dohvatiti žlicu, nogama nervozno lamatala, a glavu bacakala lijevo-desno.

Što je sljedeće? Odjevena u kostim velikog ružičastog zeca pjevat ću numere iz brodvejskih mjuzikala, plesati step i vitlati palicom za mažoretkinje dok poput alkara pokušavam naciljati žličicom ta mala usta? No, nema odustajanja, očito mentalno moram ući u stanje bez emocija, poput japanskog robota proizvedenog s jednom jedinom svrhom – uvaljivanje kašica – i mehanički obavljati taj nimalo glamurozan roditeljski zadatak. Što je, tu je, daleko su još dani kad ćemo zajedno sjesti za stol i mirno uživati u ručku kao ljudi, sretno prazneći tanjure. Ali, kuc-kuc, moram priznati da pomaka ipak ima. Kad završimo seansu, sad barem više nije potreban cijeli odred specijalaca da počisti poprište hranjenja.

Što se bepske ponude tiče, zasad su na meniju još one rudimentarnije i homogenije kašice tipa mrkva, korabica, bundeva, tikvica, jabuka, riža, proso, kruška, banana… Dok je bilo svježih šljiva, bilo je zabavno jer one izazivaju veliki prasak u peleni. Usput, primjećujem da bebi još nisu propupali okusni pupoljci ili joj ničemu ne služe – najbljutavije smrdljive bućkuriše rado guta, a neke ukusne slatkaste stvari koje bih joj najradije preotela nezadovoljno brljavi. Baš je čudnovat sisaš. Sommelier joj nije potreban radi savjeta o sparivanju kašice i kapljice. Sve i dalje zalijeva mlijekom. Vodu ne kuži baš, a sokiće i čajeve radije izbjegavamo da se ne bi već u najmlađim danima navukla na šećer, upoznala čari karijesa i uništila si holivudski osmijeh.

Uglavnom, kao u vlastitoj kulinarskoj politici, i u bebinoj se kuhinjskoj radinosti trudim igrati sezonski koliko mogu pa izbjegavam breskve i marelice u studenome i slične anomalije. Dakako, osim što moraju biti svježe, namirnice su obavezno lokalne i netretirane, ekološki i etički podobne. Pa se logistički iskilavim dok to sve nabavim. Treba imati više pouzdanih dobavljača, kao i rezervne opcije da mogu usred noći, ako zatreba, nazvati čovjeka za mrkvice i

dogovoriti brzu dostavu robe. Ili, nemojte se začuditi ako me sretnete u baloneru zadignute kragne, s primjerkom Martija Misterije pod rukom u znak raspoznavanja, kako u nekom mračnom kutku tržnice guram kumici u ruku plavu kuvertu, a ona meni papirnatu vrećicu nepoznata sadržaja.

Kao da sam prekaljeni narkoman s razgranatom mrežom dilera. Samo da se ne nađem kao kolateralna žrtva usred obračuna između jabučnog kartela i suparničke povrtne mafije…

No, dosta o bebolini, ajmo malo o meni! Dolazak kašica u naše živote donio je još ležerniji i liberalniji prehrambeni režim majke, koja je od hodajućeg obiteljskog Q-pack pakiranja mlijeka postala dvodecilitarski tetrapakić za užinu školarca. I to u pravo vrijeme!

Stiže nam vrijeme čvaraka, krvavica, zelja, kobasa, zaseke, masti, sarme, arambašića, špeka i luka, gustih grahoričastih variva… Svih onih zimskih divota kojima se može potkožiti, a inače bi ih osjetljivi probavni sustavići trebali izbjegavati. Odoše sladoledi, frapei i voćne kremice, stižu teži i konkretniji kolači koji već nakon jedne kriške bacaju u slatku komu. A njihov je vjesnik kesten-pire sa šlagom, omiljena jesenska droga. Onaj u slastičarnici Zagreb sasvim me zadovoljava. Začudo, ovo predzimsko tovljenje napokon me ne baca u instant čemer i ne nabija mi grižnju savjesti. Naprotiv, čak me i veseli jer dosad ne samo da sam izgubila sve kile nabujale u trudnoći, nego sam se i vratila na idealnu težinu davno izgubljenu još 2005. godine. Optimistično i hrabro u mislima već hrlim u susret božićnom festivalu prejedanja. Kakav čang-šlang, čarobne tabletice ili ananas-dijete – nema boljeg fitnes programa od intenzivnog dojenja i maratonskih šetnji s kolicima. Još da i gravitacija malo olabavi na određenim dijelovima tijela, gdje bi mi bio kraj…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:17