Praznina, izdvojenost, strah, sram... Sva lica usamljenosti

Piše: Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente

Svi smo ponekad usamljeni. I oni najpopularniji i oni koje vidite po društvenim mrežama u provodu s prijateljima ili s obitelji na kauču. Ponekad će nam pomoći društvo. Nakon što se okružimo ljudima, osjećamo se malo bolje. No, puno je teža ona usamljenost kad ni okruženi ljudima ili u kontaktu s njima, ne osjećamo olakšanje, naprotiv osjećamo se još gore. Osjećamo prazninu, izdvojenost, strah ili sram. Izdvojeno se osjećamo jer duboko u sebi osjećamo da s nama nešto nije u redu, da smo nešto u sebi odbacili, ali još to osjećamo i bojimo se da drugi to ne prepoznaju. Da ne prepoznaju što zapravo želimo. Ako smo odrasla osoba, to seže još iz djetinjstva. Ako smo dijete, taj osjećaj nas potpuno preuzme.

Odmicanje od drugih

Kad osjetimo sram, instinktivno se odmičemo od drugih, kao reakciju na neku misao, misao da nešto naše drugima može izgledati čudno. Nitko ne želi biti izoliran, ali kad osjetimo sram, izolirat ćemo se iznutra ili direktno od ljudi tako da budemo neautentični, da nikad ne izgovaramo svoje potrebe ili da previše kontroliramo zbog potrebe da budemo sigurni. Nitko ne voli one koji kontroliraju, nitko ne može s onima koji "mogu sa svima" - pa zamislite koliko je malen kapacitet za intimnost i povezivanje onih koji "mogu sa svima". A i jednima i drugima vlada osjećaj srama - moram nešto da bih prikrio nešto drugo. A bismo li zaista tako loše završili kad bi se "to nešto" otkrilo?

Odakle uvjerenje da je to tako opasno? Da ne budemo sami, naravno. A tek smo u toj situaciji duboko sami. Kad smo usamljeni zbog straha, ne bojimo se nepoznatog, bojimo se nečeg što smo već doživjeli, a bilo je bolno. Napuštanje, odbijanje ili zarobljenost u boli. Najviše frustrira kad smo zapravo okruženi milijunima ljudi, a unatoč tome smo usamljeni. Kao da smo u pekarnici, a umiremo od gladi. Ta frustracija proizlazi iz toga što neka naša primarna potreba nije zadovoljena. Zbog tog nedostatka povezanosti dolazi i do loših odnosa između roditelja i djece, do razvoda, ovisnosti, depresije - sve su to bolesti praznih i narušenih odnosa. Možda mislimo da se možemo povezati s ljudima online, no ubrzo shvatimo kako nema ništa od toga i kako na društvenim mrežama mnogi zapravo izbjegavaju intimnost.

Što učiniti kako bismo prevladali usamljenost

Kao i uvijek, jedino rješenje je akcija. Akcija da dođemo do drugih ljudi. To ne mora odmah biti kontakt koji će nas potpuno ispuniti, ali moramo biti sigurni da i ta osoba želi kontakt i ne pokušavati je uvjeriti u važnost povezivanja. Obje strane moraju željeti kontakt. Biramo unutar onih koji također biraju nas. Možemo započeti s nekom "light" verzijom susreta, sa susjedom, kolegom… Drugoj osobi treba dati nepodijeljenu pažnju u komunikaciji, treba biti fokusiran na nju dok komuniciramo. Ne samo razgovarati nego i komunicirati - tijelom, osmjehom, gestom, pogledom. Bilo bi dobro imati nešto zajedničko. To ne moraju biti velike stvari poput zanimanja ili nekog važnog interesa, ali neki zajednički interes lakše će vas povezati. Može to biti film, ljubimac, park u koji idete… Moramo se s vremenom moći otvoriti drugoj osobi. Ako ne tražimo samo način da potrošimo vrijeme, povezivanje samo na račun zabave ili hobija neće nas učiniti manje usamljenima. Ispunit će vrijeme, ali ne i nas.

Traženje bliskosti

Naučite tražiti ono što trebate i želite tamo gdje toga ima. U boci mlijeka ne možemo tražiti coca-colu. Ako tražite bliskost, ne možete je uporno tražiti tamo gdje vas odbijaju, tamo gdje je jasno da je nećete moći dobiti. Ponekad je to i najuža obitelj. Katkad treba prihvatiti da od majke nikad nećete dobiti pohvalu, zagrljaj, suvislo objašnjenje ili prihvaćanje. Ili da od nekog partnera nećete dobiti ništa osim povremenih susreta. Ali odbijanje i neuspjeh za nas su ipak manje opasni od izolacije i usamljenosti. Zato, kad ne ide na jednom mjestu, tražite dalje, budite mudriji. Ne možemo u jednoj osobi dobiti sve, ali mi itekako znamo što to želimo, a ne dobivamo. To frustrira i drugu stranu jer osjeća da nešto tražimo, a to je drugoj osobi teret jer nam to ne može ili ne želi dati. Ponekad samo nastavljamo ciklus usamljenosti koji smo doživjeli u obitelji. Ako smo se osjećali odbačeni od majke jer nikad nije obraćala pozornost na to kako se osjećamo i što nam treba, s istom iracionalnom idejom nastavit ćemo i kasnije i pokušavati se povezati s ljudima koji nas uopće ne vide, već grabe za sebe što im treba, a mi im dajemo još više onoga što su oni već sto puta odbili u nadi da će doći dan kad će i oni početi davati. Izlaz iz te usamljenosti upravo je u tome da naučimo tražiti tamo gdje jest moguće dobiti.

Usamljenost i društvene mreže

Iako su društvene mreže s jedne strane olakšale početni kontakt i proširile izbor, isto toliko su otežale bliskost i otvorile prostor za razne naše projekcije i očekivanja, a samim time i za situacije u kojima smo povrijeđeni. Kad "upoznamo" osobu online, ponekad ćemo biti zaslijepljeni vlastitim očekivanjima, a put dok ne dođemo do onog što se zaista događa puno je duži nego u realnosti, ponekad i beskonačan. A razočaranje i odbijanje bole bez obzira na medij. Kad nam stane na nogu netko sa 60 kg, boli jednako ako je to učinio namjerno ili nenamjerno. Tako boli i odbijanje, pa bilo ono i virtualno. No, dobro je da se pomalo izlažući tim odbijanjima, s vremenom naučimo mudrije birati, naučimo da ta odbijanja nisu osobna ili da su osobna utoliko što nas navode da se pozabavimo sobom.

Većina ljudi nakon nekoliko iskustava nauči birati pametnije. Ako smo od nekoga tko je tri puta pokazao što želi ili ne želi očekivali da će četvrti put reagirati drugačije, doći će vrijeme kad ćemo naučiti da neće. Da nije bitno kako ćemo mi drugu osobu uvjeriti u našu vrijednost, nego da je bitno i što mi trebamo i želimo i koliko smo sebi lagali da možemo i bez toga, samo da bismo tu osobu uvjerili da smo dovoljno cool, da smo izdržljivi. Ostajući u ovim očekivanjima, postajemo sve usamljeniji i tad ćemo reći da su društvene mreže loše za stvaranje odnosa. No, ako naučimo razlikovati i ako prihvatimo odgovornost za to da nije samo druga osoba "nekakva", nego i to da mi predugo ostajemo u "nečemu", brzo ćemo se prebaciti s ne-odnosa na nešto što možda može biti odnos. Mi imamo moć, samo je ponekad ne želimo vidjeti. Ono malo dijete koje se nastojalo utišati i sakriti da roditeljima ne naruši mir možda je imalo razloga za to, no danas smo dovoljno snažni i slobodni da ne moramo hodati po jajima kako bismo "jednom možda" promijenili tijek odnosa. Neki ljudi ne žele kontakt s nama ili nemaju kapaciteta za to - trenutno ili uopće. Moramo biti spremni to prepoznati i krenuti dalje. Jedna strana nudi, druga ostaje ili odlazi.

Dječja usamljenost

U kontaktu sa svojom djecom i mi i oni bit ćemo manje usamljeni budemo li ih manje poučavali, a više grlili. Dijete silno želi povezanost s roditeljem, ali ponekad mu se to čini nemogućim. Mnoga djeca, nažalost, vjeruju da je ljubav "nastojati biti ono što treba", odnosno što roditelj zahtijeva i želi. Dok god to uspijeva, dijete se smatra voljenim, no duboko u sebi je usamljeno. Ta vrsta usamljenosti može dovesti do depresije ili kasnije do ovisnosti. Svoju djecu moramo moći vidjeti iz pozicije odrasle osobe - dakle podnijeti frustraciju da nisu sve ono "što nam treba". Mi smo odrasle osobe i možemo to preživjeti. To što nam treba trebamo potražiti negdje drugdje te ćemo tako raditi i na vlastitom osjećaju samoće. Usamljenost je zapravo poziv da duboko preispitamo svoje potrebe, a pogotovo mjesta na kojima tražimo ispunjenje. Često su to slijepe ulice! Što je ono što mi treba kad...? Mogu li to dobiti ovdje? Zašto inzistiram da to bude baš ovdje i baš od te osobe? Što bi se dogodilo da odustanem i tu potrebu pokušam zadovoljiti na drugom mjestu?