Godišnji odmor je završio, a Mila se osjećala umornije nego na početku kolovoza. Čekala ju je hrpa obveza nakon ljetovanja na Hvaru. Trebalo je urediti dječju sobu, promijeniti boju na zidovima, kupiti novi namještaj. Rublje se gomilalo u kupaonici, mora se obaviti i veliki špeceraj, jer su frižideri prazni, bojanje kose, šišanje, manikura, posjet roditeljima koje nije vidjela tri tjedna i naravno uz to, svakodnevno kuhanje za obitelj.
Mila je imala rijeku razloga da se osjeća loše i iscrpljeno. Baš takve signale je i slao njezin um.
„Opet sve iz početka, opet ista rutina, isti zadaci, opet sve isto..“, šaptao je njezin mozak.
Ipak, shvatila je vozeći se na posao, da se u tijelu osjeća sasvim dobro, da joj preplanula koža izaziva zadovoljstvo, da je leđa manje bole, da pjevuši uz poznatu glazbu s radija. Odjednom se ništa nije činilo tako crno i poznato dosadno.
Godišnji odmor je ipak učinio svoje
Cijelu godinu čekamo godišnji odmor, čekamo ljeto, more, sunce, bezbrižnost i pokoju čašu vina ili koktel. I to je mantra svih nas, neovisno o dobi, godinama, preferencijama.
Jedni vole aktivan odmor, drugi pasivan, jedni piju previše, drugi jedu preko svake mjere...
Ali ipak, svi se žele odmoriti, raditi ono što ne mogu ili ne stižu preko godine, žele svoj mir ili svoj provod.
Ako ste sretnik koji može spojiti odmor od dvadesetak dana u komadu vrlo brzo shvaćate da se prvih desetak dana ne mijenja ništa. Jednako ste napeti, nervozni, neprisutni u trenutku i mjestu boravka. Ne veseli vas ni sunce, ni more, ni zalazak, ni povjetarac. Još uvijek ste u starom modelu. Tijelo je napeto, naviklo na stres, mozak radi sto na sat, prevenirate sve moguće klopke i zamke, stalno ste u promišljanju što će biti i što još trebate odraditi.
Nemoguće je u desetak dana resetirati sustav koji radi po jednom, uhodanom principu više od deset mjeseci. Za to nam treba vrijeme i jasna svijest da to želimo.
Svi smo programirani da izvršavamo svoje zadatke tijekom godine, usvojili smo rutine koje nam u tome pomažu, osjećamo se na isti način i radimo iste, uhodane radnje.
Promjena te rutine je najbolje što sebi možemo dati. Svaka nova radnja u našem životu kreira nove sinapse u mozgu i naš um se tako obnavlja i vitalizira. Odlazak na plažu, popodnevna siesta, ugodno druženje, sve su to načini da opustimo naš uvijek prezauzet um, ali i naše tijelo. Naravno, stvar je puno bolja ako ste ovo ljeto odlučili provesti aktivno, ako ste more zamijenili planinarenjem, ako se puno krećete, udišete planinski zrak, osluškujete tišinu.
Zašto imamo potrebu stalno nešto raditi ili nešto obavljati, pa i na godišnjem odmoru
Ostati sam sa sobom, u tišini, bez ikakvog „moranja“ znači otvoriti Pandorinu kutiju i priznati sebi koliko dobro ili loše se stvarno osjećamo. Mogu li provesti poslijepodne sama, bez zvukova, bez vanjskih podražaja, bez okupacije mozga mobitelom? Kako se osjećam u svojem tijelu, kako sa svojim mislima, koja mi se nelagoda javlja, koja emocija i mogu li bivati u tome stanju?
Jeste li ikada to pokušali?
Mnogi se na tom mjestu susreću sa svojim bijesom, tugom, ljutnjom, bezvrijednošću, povredom, pa u nastojanju da se ta stanja i osjećaji izbjegnu pod svaku cijenu, trpaju obveze, aktivnosti, „moranja“, jer sve je bolje nego osjetiti ta bolna mjesta i osjećaje, koja smo duboko zakopali.
Upravo boravak u tome, širi naš kapacitet da sebe bolje razumijemo, da se prihvatimo ili da potražimo pomoć.
Ipak, bez obzira kakav nam je bio godišnji odmor, svatko od nas je promijenio rutinu, vodio neke drugačije razgovore, s danima bio sve opušteniji, tijelo je primilo signal da nema velike opasnosti, pa se i ono malo opustilo. Kako god, osjećamo se svi manje u grču, bolje spavamo i kao da smo na neki način dubinski odmorniji.
Zašto mi onda treba odmor nakon godišnjeg? Zašto ne mogu prionuti svojim obvezama odmah od ponedjeljka?
Razlog je sličan onome s početka priče: zašto se ne možemo početi odmarati istog dana kada je godišnji krenuo..?!
Usvojili smo novu rutinu, nismo napeti, sve je nekako lagano, umirujuće, tijelo je opušteno, mozak ne vrti sto obaveza u sekundi, okružuju nas prijatelji, partner nije nervozan, djeca su vesela... pa i kad nije sve tako idealno, ipak je drugačije od svakodnevnog ranog ustajanja, odlazaka na posao i hendlanja svih mogućih obveza.
Povratak u tu staru, ne baš privlačnu rutinu izaziva podsvjesni, a često i osviješteni otpor. Ne želimo ponovno sjesti u brzi automobil, želimo se u dieselu voziti do daljnjeg. Želimo lagano..
Zanimljivo je da smo tu jurilicu od života sami „kupili“ ili kreirali, sami smo nametnuli ritam kojeg se ponekad želimo riješiti.
Mislim da je zato jako važno preko godine voditi računa o malim stvarima koje će nam pomoći da odmorimo tijelo i um. Svatko može naći nešto što ga relaksira: čitati knjigu, uvesti dnevnu šetnju bez mobitela, duboko disati desetak minuta, otići na vikend s prijateljicama.
Zvuči kao totalni kliše, ali stvarno funkcionira, jer kada opustimo tijelo i mozak će dobiti signal da uspori. A upravo je to ono što svi trebamo, bili na početku ili na kraju godišnjeg odmora.
Javite mi kako vam ide...
d
