ZAGREB - Najstrašniji dio istine o mom ocu jest činjenica da je masovno slao u smrt žene i djecu dok me majka nosila u utrobi, kaže i danas jedva susprežući suze Beate Niemann dok razgovaramo u lobiju beogradskog hotela Palas, dan prije projekcije filma “Dobar otac - optužnica kćeri”.
Film je potresna priča o bolnoj potrazi za istinom tko je ustvari bio njen otac, Bruno Sattler , major SS-a: dobar i brižan otac, pošten čovjek i čestit vojnik, kako je o njemu govorila Beatina majka, ili hladnokrvni ubojica koji je u smrt slao tisuće nedužnih ljudi, o čemu su govorili dokumenti.
Hladnokrvni ubojica
“Odrastala sam uz priče moje majke kako je otac bio častan i čestit čovjek i kako ništa nije imao s onim za što su ga optužili i osudili u tadašnjoj Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR), za strašne zločine u Drugom svjetskom ratu. Tu priču majka je ponavljala poput mantre, sve do svoje smrti, želeći nam prikazati idiličnu sliku oca. Lagala je do posljednjeg dana”, priča Beate Niemann.
Odlučno odbacuje mogućnost da je njena majka tako govorila o Bruni Sattleru da bi ih poštedjela traumatične činjenice kako je riječ o hladnokrvnom ubojici, okrutnom ratnom zločincu. “Činila je to zbog sebe, ne da bi poštedjela mene i dvije moje starije sestre. Tako je njoj bilo lakše; lagala je zbog sebe, ne zbog nas”, kaže.
Priča kako bi majka, spominjući Brunu Sattlera, uvijek govorila o “jadnom ocu” i kako bi o Božiću, ili njegovu rođendanu sredinom travnja, dom okitila cvijećem i očevim slikama. “Stalno je pokušavala teret svaliti na moja dječja leđa, pitajući kako mogu biti sretna kada je ‘jadnog oca’ zadesila takva sudbina i kada nevin čami u zatvoru DDR-a.
Mit o Sattlerovoj nedužnosti, o tome da je žrtva komunističkog režima DDR-a, širili su i njegovi prijatelji i bliski suradnici.
Na suđenjima nacističkim zločincima u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj, Sattlerov pretpostavljeni, šef Gestapoa za cijelu Srbiju, Emanuel Schäfer, opisao ga je kao osobu koja nema ništa s likvidacijama Židova u beogradskom logoru Sajmište, kao ni s masovnim egzekucijama u Smolensku i blizini Moskve.
Zatvorske posjete
Nakon sloma nacističke Njemačke, Sattler se neko vrijeme uspio skrivati u iznajmljenom sobičku u Berlinu, no 1947. godine ruski su ga agenti otkrili. Osuđen je na doživotnu robiju i strpan u zatvor u Leipzigu. Mnogo godina kasnije, 1972., neki policijski službenik uzeo je Sattlerov dosje i procijenivši da kazna, doživotna robija, nije dovoljna za ono što je učinio, likvidirao ga u ćeliji 15. listopada te godine.
“Oca smo tri ili četiri puta posjetili u zatvoru”, prisjeća se Beate Niemann, danas u kasnim šezdesetima. “Zakon je omogućavao da ga prvi put vidim nakon navršenih 16 godina. Pravila su bila stroga i nismo mogli razgovarati o njegovoj presudi niti onome za što je bio optužen. Tada sam mislila da majka govori istinu, da je otac nedužan u zatvoru. Kada sam rodila prvo dijete, otac mi je iz zatvora poslao pismo.
Napisao je kako nije bio sa mnom dok sam odrastala, kako su moje djetinjstvo i mladost prošli mimo njega, te kako bi želio biti uz svoje unuče. Ali, ne znam, nekako sam bila hladna kada je stiglo to pismo i ono nije pridonijelo mojoj sreći zbog tog radosnog, posebnog trenutka u životu svake žene, rođenja djeteta.”
Sedamnaest godina nakon majčine smrti, 1997. godine, Beate Niemann odlučila je istražiti stvarnu ulogu svoga oca. “Željela sam riješiti sve te nagomilane sumnje. Mislila sam: ako je uistinu nevin, moram sve učiniti da ga se rehabilitira. Bilo bi lijepo da mogu biti ponosna na svog oca.”
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....