Paralelno s rastom korištenja društvenih mreža, koje su kod mladih sveprisutne, cyberbullying je sve rašireniji i sve bitnija tema. Nasilje koje djeca i mladi doživljavaju prešlo je granice školskih dvorišta i ušlo u digitalni svijet.
Ponekad nevidljivo uznemiravanje koje doživljavaju online može ostaviti vrlo vidljive, duboke i dugotrajne posljedice na mentalno zdravlje, a o toj važnoj temi razgovarali smo s doktoricom znanosti Sabinom Mandić, koja posljednjih osam godina radi na Odsjeku za poremećaje u ponašanju na Sveučilištu u Zagrebu na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (ERF) te kao stručna suradnica u Odgojnom savjetovalištu Nastavno-kliničkog centra ERF-a.
Mandić je doktorirala na temu ovisnosti o internetu kod srednjoškolaca, a područje rizičnih i neprihvatljivih ponašanja u virtualnom okruženju jedno je od njezinih glavnih znanstvenih i stručnih interesa.
Što kaže stručnjakinja?
Mandić smo na početku razgovora zamolili da nam pojasni što je to uopće cyberbullying, pojam koji često čujemo, a možda ne znamo što sve zapravo obuhvaća. Objašnjava nam da se elektroničko nasilje, kako se službeno prevodi na hrvatski jezik, najčešće definira kao svaka zlonamjerna i ponavljajuća radnja kojoj je cilj povrijediti i nanijeti štetu drugoj osobi koristeći pritom informacijsku i komunikacijsku tehnologiju poput mobilnih uređaja, računala, pametnih satova i drugog.
- U literaturi, ali i u kliničkoj praksi nailazimo na niz različitih neprihvatljivih oblika ponašanja u virtualnom okruženju kao što su poticanje grupne mržnje, zastrašivanje, slanje uznemirujućih ili prijetećih poruka, omalovažavanje, vrijeđanje, izrugivanje, objavljivanje ponižavajućih komentara o nekome na društvenim mrežama ili drugim online platformama, objavljivanje i dijeljenje, nekada i intimnih fotografija ili videozapisa putem društvenih mreža i aplikacija, snimljenih s dozvolom žrtve i bez nje. Tu se ubraja i širenje glasina, istinitih ili lažnih informacija o drugoj osobi te ugrožavanje njezina ugleda, uključujući i ugled članova obitelji i prijatelja. U cyberbullying spada i širenje povjerljivih informacija, ignoriranje ili nepoštovanje nekog člana unutar postojeće grupe, blokiranje, izoliranje i društveno isključivanje, uhođenje putem društvenih mreža i ostalo - objašnjava Mandić.
Mandić dodaje da je važno imati na umu da se s obzirom na iznimno brz napredak tehnologije, velikom brzinom mijenjaju i pojavljuju novi neprihvatljivi oblici ponašanja u virtualnom okruženju. Stoga se kada govorimo o aktivnostima usmjerenima na djecu i mlade treba fokusirati na izgradnju i osnaživanje vještina važnih za općenito odgovorno ponašanje u virtualnom okruženju i samozaštitu, neovisno o modalitetu nasilja koje je u tom trenutku aktualno ili koje postoji.
Mandić ističe da ih tako, na neki način, pripremamo i za nošenje s izazovima i rizicima koje nose novi modaliteti, koji se s vremenom pojavljuju. Jedan od načina kako se mlade priprema za nošenje s tim izazovima su "Alati za moderno doba", projekt koji ERF radi u suradnji s Hrvatskim Telekomom. Ovaj program, prvi takve vrste u Hrvatskoj, znanstveno je utemeljen i pažljivo strukturiran da bi pomogao u prevenciji rizičnih ponašanja kod osnovnoškolaca, s posebnim naglaskom na učenike 7. i 8. razreda. U današnjem digitalnom svijetu, gdje su mladi sve više izloženi virtualnim izazovima, ovaj projekt ima ključnu ulogu u zaštiti adolescenata, pružajući im alate i vještine potrebne za sigurno i odgovorno ponašanje u online okruženju.
Cyberbullying ima neke specifičnosti
Cyberbullying, pojašnjava Mandić, ima i neke specifičnosti koje ga razlikuju od drugih oblika nasilja te zbog kojih može ostaviti puno teže, ozbiljnije i dugotrajnije posljedice na funkcioniranje pojedinca, pogotovo ako govorimo o djeci i mladima.
Prva razlika je u tome što se informacije mogu širiti izuzetno brzo i neograničenoj online publici. Već i tijekom trajanja samog nasilnog ponašanja, mogu mu svjedočiti svi oni koji u tom trenutku borave u virtualnom okruženju. Stavljanjem fotografija ili videouradaka na društvene mreže, objavljivanjem neprimjerenih komentara i sličnog, opseg publike do koje dođu određeni materijali ili informacije nije moguće ni procijeniti. Broj sudionika elektroničkog nasilja također raste proporcionalno širenju informacija internetom.
Pritom počinitelji imaju veću mogućnost biti anonimni, a zbog te anonimnosti lakše je počiniti nasilje u virtualnom okruženju.
- Ako nitko ne zna da se radi o nama i ako mislimo kako je mala vjerojatnost da ćemo snositi posljedice svojeg ponašanja, lakše se odlučujemo činiti te stvari. Anonimnost počinitelja kod žrtve može izazvati osjećaj bespomoćnosti, straha i tjeskobe jer ne može identificirati napadača i ne zna tko joj nanosi štetu - objašnjava Mandić.
Materijali koji se objave online stalno su prisutni, a istovremeno ih je teško obrisati ili sa sigurnošću ukloniti s interneta. Oni se zbog toga mogu zloupotrebljavati više puta, čime je žrtva izložena ponovnoj viktimizaciji. Elektronično nasilje također je sveprisutno, odnosno može se odvijati na bilo kojem mjestu, u bilo koje doba, pa čak i u prisutnosti odraslih, koji možda neće primijetiti da se išta događa. Na internetu također nema "sigurnog mjesta", tumači Mandić, pa je žrtva je neprestano izložena nasilju dokle god je povezana na internet i ima digitalne uređaje uz sebe, što može uzrokovati dodatni strah i tjeskobu.
Odrasli su sve svjesniji problema
S obzirom na već spomenuti iznimno brz napredak tehnologije, Mandić naglašava da su trenutačno poznati modaliteti elektroničkog nasilja dobro poznata tema. S druge strane, moramo biti svjesni da se uslijed novih mogućnosti pametnih uređaja i razvoja online platformi i njihovih mogućnosti mogu pojaviti novi oblici cyberbullyinga. Upravo zato Mandić važnim smatra kontinuirano učenje i informiranje o ovom području.
- Osim elektroničkog nasilja, ako govorimo o djeci i mladima, neki od rizika su vrlo velika anonimnost pojedinaca u online svijetu, koji se mogu lažno predstavljati, izuzetno velik broj lažnih i neprovjerenih informacija i vijesti, velik broj mogućnosti za online prevare na koje djeca i mladi mogu nasjesti, ali i razvoj ozbiljnih problema u svakodnevnom funkcioniranju mladih uzrokovanih ovisnošću o internetu, odnosno uglavnom govorimo o ovisnosti o društvenim mrežama ili pak videoigrama - dodaje Mandić.
Kada govorimo o osviještenosti svih odraslih, a ne samo roditelja, Mandić kaže da smo u posljednjih nekoliko godina postali puno svjesniji ozbiljnosti problema, rizika i izazova s kojima se današnja djeca i mladi susreću u virtualnom okruženju.
- U odnosu na razdoblje prije pet ili više godina, danas u puno većoj mjeri i u javnom medijskom prostoru, ali i na roditeljskim sastancima, nastavničkim i učiteljskim vijećima i sličnom, razgovaramo i educiramo se o ovom području. Zbog toga smatram da je osviještenost roditelja na puno većoj razini te da otvorenije razgovaraju s djecom o online iskustvima i samozaštiti, a i puno su spremniji tražiti pomoć onda kada vide da se s njihovim djetetom nešto događa - dodaje Mandić.
Ne postoje jasni indikatori, ali postoje signali i alarmi
Jasnih indikatora da se dijete nalazi u potencijalnoj opasnosti online, objašnjava Mandić, nema. Razlog tome je što se svaki pojedinac na svoj način nosi i suočava s problemima koji ga muče. Ipak, postoji svojevrsni alarm - nagla promjena ponašanja djeteta.
- Vrlo često čujemo da roditelji kažu da se "preko noći sve promijenilo, to više nije isto dijete". Ta nagla promjena može se odnositi na česte promjene raspoloženja, burne reakcije i agresivno ponašanje u svakodnevnim situacijama, nemogućnost kontrole emocija, gubitak interesa za druženje s vršnjacima, gubitak interesa za hobije ili druge aktivnosti slobodnog vremena, nagli pad školskog uspjeha, manjak koncentracije, povlačenje i prekid komunikacije s drugima te brojne druge - navodi Mandić.
Drugi je prilično specifični signal, kada govorimo o adolescentima, a posebice djevojkama, nagla promjena u stilu odijevanja, u načinu dotjerivanja, održavanju osobne higijene i sličnom. Mandić kaže da nam to vrlo često mogu biti signali da se nešto događa, ali i signali da nešto trebamo poduzeti.
Posljedice cyberbullyinga su manje vidljive, odnosno primijete se kasnije nego u slučajevima nasilja u stvarnom svijetu. Žrtve elektroničkog nasilja doživljavaju mnoge dugoročne nepovoljne posljedice koje obuhvaćaju brojne segmente njihova psihosocijalnog funkcioniranja, kao i cjelokupnog zdravlja.
Teško je predvidjeti prijetnje budućnosti
Kako se tehnologija rapidno razvija, teško je i predvidjeti u kojem će smjeru ići, kao i koje će mogućnosti uvesti neke mreže u budućnosti. Međutim, ono što se sada već gotovo sigurno zna je to da možemo očekivati pojave novih oblika elektroničkog nasilja, isključivo zbog novih mogućnosti koje će biti dostupne djeci i mladima, ali i odraslima.
- S druge strane, dobra je stvar što su i relevantne tehnološke i telekomunikacijske kompanije prepoznale ozbiljnost ovih problema i zaista, prilikom kreiranja novih tehnologija, online platformi i sličnog, pokušavaju integrirati sustave zaštite djece i mladih. Tu su nam najpoznatiji primjeri razne aplikacije za roditeljski nadzor boravka mladih online, blokiranje posjećivanja pojedinih web stranica na kućnoj bežičnoj mreži, nekoliko razina provjere prilikom kreiranja profila na sadržajima koji su zabranjeni, primjerice, maloljetnicima i drugih - dodaje Mandić.
Uz ove koje je već spomenula, Mandić kaže da alata ima zaista puno te da su dostupni na svim razinama. Jedan od temeljnih načina zaštite koji Mandić spominje je da djeci od malih nogu treba ograničiti pristup ekranima. Kada dijete počnemo izlagati ekranima, moramo birati sadržaje koji su primjereni dobi djeteta.
- Što se tiče starije dobi djeteta, kada već imaju svoje mobilne uređaje i pristup internetu, potrebno ih je osnaživati svim onim vještinama koje će im u toj dobi pomoći da se odupru pritisku vršnjaka, da kritički promisle o online sadržajima koje konzumiraju, da znaju procijeniti kvalitetu odnosa offline i online te slično. Slijedom navedenog, kao najznačajnije vještine u kontekstu odgovornog korištenja interneta ističu se vještine nošenja sa stresnim životnim situacijama i problemima, vještine uspostave i održavanja odnosa, vještine rješavanja problema, vještine uravnoteženog korištenja digitalnih tehnologija te vještine nošenja s vršnjačkim pritiskom - nastavlja Mandić.
Dodatno je, ali ne manje važno, potrebno osnaživati resurse u realnom okruženju, čime će mladi uvidjeti da postoji i offline alternativa kako zadovoljiti svoje potrebe za druženjem s drugima, pripadanjem, ljubavlju, zabavom i drugim što im je potrebno.
Važan projekt HT-a i ERF-a
Hrvatski Telekom i ERF surađuju na projektu "Alati za moderno doba", u okviru kojeg se provode radionice za učenike 7. i 8. razreda osnovne škole s ciljem povećanja znanja o rizičnom ponašanju na internetu, smanjenju učestalosti korištenja interneta, kao i smanjenju simptoma ovisnosti o društvenim mrežama i videoigrama te unaprjeđenju mentalnog zdravlja učenika. O projektu "Alati za moderno doba" razgovarali smo i s izvanrednom profesoricom Martinom Lotar Rihtarić, na temu kako mladima možemo pomoći da izgrade samopoštovanje potrebno da se nose s izazovima društvenih mreža i modernog doba.
U sklopu projekta se s učenicima radilo na razvijanju spomenutih vještina, ali i na drugim vještinama koje su im važne za snalaženje u virtualnom i realnom okruženju. Program sadrži 12 radionica i jedno predavanje za roditelje i nastavnike, a do sada je u njega uključeno 108 osnovnih škola, dok bi se do kraja godine broj trebao popeti na 150 škola iz 20 županija.
Cilj programa je, objašnjava Mandić, pomoći učenicima viših razreda osnovne škole razviti odgovorno ponašanje i preventivno djelovati prema rizičnim ponašanjima na internetu: društvenim mrežama, videoigrama i općenito na različitim digitalnim platformama.
- Kroz program se s djecom radi na povećavanju znanja o prednostima i izazovima, odnosno rizicima virtualnog okruženja, kritičkom promišljanju o digitalnim sadržajima, unaprjeđivanju vještina odolijevanja vršnjačkom pritisku, nošenju s teškim i stresnim životnim situacijama, komunikacijskim i društvenim vještinama. Riječ je o svim vještinama kojima mlade osnažujemo za osobno odgovorno ponašanje i u realnom i u virtualnom okruženju, ali i za uspješnije nošenje sa svakodnevnim izazovima u toj razvojnoj dobi. Na navedenim temama radi se kroz 12 interaktivnih radionica, a program uključuje i jedno interaktivno predavanje s roditeljima te sa svim nastavnicima u školi u kojoj se program provodi da bi i oni bili informirani i educirani o ključnim aspektima online okruženja - dodaje Mandić.
Potencijalni rizici nalaze se i u videoigrama
S Mandić smo razgovarali i o potencijalnim rizicima koji se nalaze u videoigrama koje su, ističe, u posljednjih nekoliko godina doživjele ogroman rast i povećanje popularnosti kod svih dobnih skupina, pogotovo kod djece i mladih, a najčešće kod pripadnika muškoga spola. Mandić pritom naglašava da su videoigre jedan od velikih izvora zabave, adrenalina, opuštanja i razvoja određenih vještina, no samo ako ih koristimo na odgovoran način i ako igramo one igre koje su primjerene našoj dobi. Mandić pojašnjava da nisu sve igre jednako rizične u kontekstu razvoja eventualnih problema.
- Ne možemo uspoređivati sportsku igru koja je ograničena na jednu utakmicu ili igre uređivanja interijera sa strateškim igrama s nekoliko tisuća igrača diljem svijeta, beskonačnim mogućnostima igre, razvoju i nastavku igre i kada je igrač offline i slično. I tu moram istaknuti postojanje oznaka PEGI koje nam, najjednostavnije rečeno, daju smjernice koje su igre primjerene kojoj dobi djeteta, zbog svojih strukturalnih karakteristika. Primjerice, oznaka PEGI 3 na videoigri označava da je igra primjerena za djecu od tri godine života i stariju. Time se označava da u igri nisu prisutne karakteristike koje nisu primjerene za djecu navedene dobi. S druge strane, neke od strateških igara koje su vrlo popularne među djecom i mladima ocijenjene su najstrožom oznakom PEGI 18, što ukazuje na to da je igra primjerena samo onima s navršenih 18 godina i starijima, zbog prisutnosti visoke razine nasilja prema drugim ljudskim bićima, velikog broja psovki, korištenja oružja te razmjene financijskih sredstava i kockanja - objašnjava Mandić.
Tu u razgovoru dolazimo do potencijalnih problema i rizika kod pojedinih dobnih skupina, koje zbog igranja takvih igara vrlo često razviju probleme povezane s pretjerano agresivnim i impulzivnim ponašanjem, počnu iskazivati probleme u emocionalnim reakcijama, imaju poteškoća s nemogućnošću kontrole igranja, daju prioritet online okruženju u odnosu na ono realno, a razvijaju se i problemi s vidom, glavobolje i slično. Mandić zaključuje da je igranje videoigara većini djece i mladih izvor zabave te da bi to trebalo i ostati, a čim primijetimo bilo kakve promjene u načinu igranja ili pak ponašanju u realnom okruženju, moramo reagirati da ne bi došlo do razvoja ozbiljnijih posljedica u svakodnevnom funkcioniranju mlade osobe.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatskog Telekoma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....