U doba koronske karantene čula sam za sourdough jer sam kulinarski nemoderna i ne radim filozofiju od hranjenja. Onda se ispostavilo da normalni to zovu kiselim tijestom, čija je tajna u pravljenju vlastitog kvasca namjesto da se kupi po novom, fuj, industrijski. Sjetila sam se da je moja baka bila moderna u prošlom stoljeću jer je u špajzi imala lončić na kojem je bila špagicom zavezana gaza i svakih toliko pazila je što se događa s tom bijelom smjesom. Nisam se u to uživljavala, samo sam znala da baka peče najbolji kruh na svijetu. Da to moderno kažem: sourdough zahtijeva mindfulness, a prije smo to zvali usredotočenost. Treba i za čitanje.
No dobro, domaći kvasac koji je završio u Đikićevom romanu samo je lajtmotiv za životnu promjenu...