Vrt Zaviše Margetića, u zagrebačkom Štefanovcu, izgleda kao iz nekih svjetskih magazina. Uredno, dobro osmišljeno, njegovano, logično, spokojno, prirodno skulpturalno... Zanimljivo je da u njemu nema povrća, većinski je sve zeleno, a to zelenilo povremeno “razbije” neki floralni kolorit. Ali sve s mjerom. Baš kako treba da bi finalni rezultat bio - hedonistička oaza za opuštanje i relaksaciju. Upravo tim riječima Zaviša, koji je već neko vrijeme u vojnoj mirovini zbog ranjavanja, opisuje svoj vrt. Za njega je to, kaže, mjesto na kojem se osjeća potpuno slobodno i sretno.
- Potičem iz vrtlarsko-cvjećarske obitelji i odrastao sam u okruženju prirode, cvijeća i raznog bilja - govori nam Zaviša (55) koji u obiteljskoj kući živi sa suprugom i sinom. Svome vrtu tepa da mu je najdraže mjesto na svijetu, carstvo raznolikog bilja, botanički vrt u malom.
- Vrt se prostire na 4000 četvornih metara. Podijeljen je u nekoliko cjelina. Francuski, formalni s topiarijima i bordurama od šimšira (Buxus sempervirens), engleskog travnjaka, zatim dendro dijela u stilu “English cottage garden” i na kraju eko nasada crvenog ribiza, 100 komada, koji kiselimo i od toga radimo svoj domaći ocat koji je pravo otkriće za nas - nabraja ponosno Zaviša i dodaje kako mu je rad na vrtu bilo nešto “prijeko potrebno nakon umirovljenja”.
- Tada mi je trebalo nešto da pobjegnemo od stresa i popunim vrijeme te kao dodatna vježba za pomoć fizikalnim terapijama na koje sam redovito išao. Osim fizičkog dijela, moj vrt mi je donio i rekuperaciju duše. Naime, prije Domovinskog rata mi smo kao obitelj živjeli od proizvodnje cvijeća i na to smo gledali kao na posao. Sada je puno bolje jer vrt njegujem za svoju dušu. Sada sadim što se meni sviđa bez pritiska ekonomije tj. prodaje - iskreno kaže Zaviša i nabraja kako u vrtu ima javore, cedrove, pinus, tise, crvenolisne bukve, drvo života, araukarije, magnolije grandiflore, različite kriptomerije... Uglavnom 130 različitih biljnih vrsta. Tu je i voće, točnije dvije smokve, tri trešnje, 100 grmova ribizla i četiri grma borovnice. Ima dvije košnice pčela za svoje potrebe, proizvodi svoj kompost s obzirom na veće količine drvenastog otpada i trave te ga vraća vrtu.
Prvo što je zasadio u svom vrtu, priča Zaviša, bile su brošure od buxusa. Tako je sve krenulo, a onda se, s puno ljubavi i želje, samo nastavilo. Uskoro je početna entuzijastična ideja prerasla u divnu vrtlarsku bajku kakva nas je dočekala kad smo došli fotografirati i napisati ovu priču.
Na pitanje koja mu je biljka ili drvo najdraže, nema odgovora. Jako teško se odlučiti.
- Nema najdraže, sve su mi je jednako važna jer kod svake u svakodnevnom obilasku zastanem, popričam s njom i obradujem se kad vidim kako propupa, procvjeta, napreduje i raste - smije se Zaviša. U vrtu provodi čak 3 do 4 sata tijekom sezone i svašta radi u to vrijeme. Bavi se proljetnim orezivanjem grmlja, njegom travnjaka koji uključuje prozračivanje, prihranjivanje i košnju, višekratnim orezivanjem živih ograda, borbom s nametnicima (primjerice, šimširov moljac koji ima tri ciklusa i upornim voluharicama), plijevljenjem, sadnjom novih “akvizicija”. Kada to ne radi, onda obilazi vrtne centre i ide na razne cvjetne sajmove diljem svijeta, poput onog u Padovi, Chelseaju, Versaillesu, Torontu...
- Vidim hrpu toga na tim mjestima, educiram se i uživam - poručuje Zaviša Margetić. Njegov je vrt, kaže, najljepši u proljeće, tada je to čista rapsodija. Iako gotovo sve sam radi u vrtu, priznaje da mu, ako je neka veća akcija u pitanju, pomogne sin, ali i supruga koja je, otkriva, nezamjenjiva kada je u pitanju oblikovanje topiarija.
Za kraj nam govori da je jedino što još nema u vrtu, a volio bi imati, betula nigra (heritage birch). To je crna breza, riječna breza ili vodena breza, vrsta breze porijeklom iz istočnih Sjedinjenih Država od New Hampshirea na zapadu do južne Minnesote, te južno od sjeverne Floride i zapadno do Teksasa.
