„Odgađanje reformi i podizanja kvalitete u našim bolnicama plaćamo životima naših pacijenata. Ako bi se inzistiralo na rezultatima i ako bi se novac usmjerio onim ustanovama koje su u ovom loše organiziranom sistemu postigle sjajne rezultate, možda bi se moglo nešto postići”, ističe u Globusovoj Ordinaciji iskusni kirurg dr. sc. Vide Bilić, specijalist opće kirurgije, ortopedije i traumatologije, pročelnik Zavoda za kirurgiju kralješnice Klinike za traumatologiju, KBC-a Sestre Milosrdnice, gdje se, kaže nam, obavljaju najteži zahvati na kralješnici u Hrvatskoj i obrađuju najteži pacijenti. Otprilike dvije trećine pacijenata su im oni koji čekaju na operativne zahvate, a trećina su hitni slučajevi.
„Svi pacijenti na kraju dođu na red, ali pokušajte zamislite koliko je teško dvije godine čekati na operaciju i cijelo vrijeme trpjeti grozne bolove. Prije korone smo imali uglavnom razumne liste čekanja, do tri ili četiri mjeseca. Međutim, one su se sada produžile na dvije ili tri godine. Trenutno imamo oko 500 pacijenata koji čekaju na operativni zahvat. Mi smo cijelo vrijeme korone radili na sto posto kapaciteta. Možda je stvar u tome što je KB Dubrava bila prenamijenjena u kovid-bolnicu, a tamo se inače obavlja ogroman broj operativnih zahvata i možda su ti pacijenti bili transferirani u našu ustanovu. Ili im zdravstveni sistem nije bio dostupan pa se sada nagomilala ta ogromna količina”, govori Bilić.
Prema njegovim riječima, naš zdravstveni sustav sigurno nije najgori koji postoji, ali imamo puno problema koje treba rješavati. To su prije svega organizacijski problemi i problemi financiranja. U zadnje su se vrijeme pojavili i kadrovski problemi.
„U proteklih 20 godina bili smo svjedoci brojnih zakonskih promjena, pripremljenih reformi, obećanja od kojih na kraju nismo doživjeli velike rezultate. Nekako se to u međuvremenu sve rasplinulo. U tom se razdoblju zdravstvo informatiziralo. Kada sam ja počeo raditi, pisali smo na pisaćim strojevima. Uvelo se puno novih tehnika, ali je ostala gorčina i nezadovoljstvo sistemom. Najviše nam u zadnje vrijeme smetaju te stare zgrade koje nisu pogodne za uvođenje novih tehnika, za standarde koje naši pacijenti očekuju u 2022. godini. Mi u jednoj sobi imamo šest kreveta, a WC je na drugoj strani hodnika. I neka aparatura nam je zastarjela, starija od 20 godina. Neke su zemlje od nas organizacijski naprednije 20 ili 50 godina. Neke poslovne strategije koje su se u Americi u zdravstvenom sektoru primjenjivale 70-ih godina, još nisu stigle do nas. Liječnici su s pravom nezadovoljni, vide kako je vani i ne žele da njihova zemlja tako izgleda”, govori Bilić.
Napominje da su za odlazak u inozemstvo najviše motivirani liječnici koji tek počinju, jer nemaju što izgubiti, a imaju priliku dobiti bolju i jeftiniju edukaciju te ostvariti bolje prihode.
„Privatne zdravstvene ustanove u Hrvatskoj dosta se muče jer su, zapravo, izbačene iz sistema. Navodno će nova zakonska rješenja pružiti uvjete da privatne ustanove budu angažirane na račun HZZO-a kao i državne i da pacijenti izaberu ustanovu i liječnika, a da HZZO podmiri račun”, kaže Bilić, dodajući kako su državne ustanove glomazni sistemi s ogromnim frustracijama, a rezultati liječenja lošiji su nam nego u drugim zemljama EU, gotovo da smo na začelju tablice.
„Možda smo usmjereni na krive teme. Kad se god raspravlja o zdravstvenom sistemu, govori se samo kako nam nedostaje novaca. Imali smo pokušaje reforme, primjerice integraciju bolnica, pri čemu je Klinika za traumatologiju prošla loše jer netko tko je odlučivao nije razumio da ekonomija razmjera funkcionira samo na istoj lokaciji”, govori Bilić, koji misli da se ništa neće postići predloženim prelaskom županijskih bolnica u državno vlasništvo ako se ne promijene i poslovne strategije jer znamo da su i neke državne bolnice loše vođene i da gomilaju dugove.
„Liječnici su dosta opterećeni administracijom i brojnim dežurstvima. Radimo više nego što je propisano zakonom. Treba zaposliti više liječnika da bi se pacijentima pružila viša razina kvalitete. Devedeset posto liječnika jako puno radi. Mnogi se razbolijevaju, odlaze na bolovanja, traže druga radna mjesta, raspadaju se kolektivi... Ta silna razina stresa vas mrvi i nakon deset ili više godina osjećate posljedice koje je manifestiraju kao gubitak motivacije, nedostatak mogućnosti uživanja, umor... Treba nam više slobodnog vremena. Liječnik ne može dugoročno izdržati raditi 16 sati dnevno, 6 do 8 sati je sasvim dovoljno. Na plaće se uglavnom u zadnje vrijeme ne možemo potužiti”, zaključuje Bilić dodajući kako su plaće mladih liječnika ipak premale.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....