MALA HEROINA IZ VELIKE GORICE Barbara Novosel (12) na ulici spasila život svom vršnjaku: 'Ležao je na pločniku i tresao se...'

Od najmanjih nogu je Barbara Novosel od mame Ksenije i tate Tihomira slušala priče o izviđačima koje su joj se toliko dopale da je već u dobi od šest godina izrazila želju da se i ona upiše u izviđače.

“Svaki mjesec idemo na veliki izlet u prirodu, obično negdje na planinu, a uz to nas vode i na manje izlete po Velikoj Gorici. Idemo na logorovanje gdje nas dočekaju šatori, ali sve ostalo moramo sami pripremiti. Sami izrađujemo ognjište za vatru, vješalice i police za odjeću i opremu koju nosimo, stalke za cipele... Tamo smo učili i prvu pomoć koja mi je bila jako zanimljiva“, priča učenica 6. razreda velikogoričke osnovne škole Eugena Kumičića i usput priznaje da baš nema sve petice iako prolazi s pet.

Marko iz 6b

Od učenja joj je, priznaje, zabavnije igrati se s prijateljicama i šetati svoju jednogodišnju kućnu ljubimicu Kaju, umiljatu špringer španijelku.

“Prije dva mjeseca išla sam u šetnju s Kajom kao svaki dan i slučajno sam naišla na Marka iz 6B razreda. Ležao je na pločniku i tresao se. Dozivala sam ga. Nije mi odgovarao. Onda sam shvatila da nešto moram napraviti pa sam prvo nazvala Hitnu pomoć, a potom sam zaustavila prvi automobil koji je prošao. Čovjek je izašao iz automobila i rekla sam mu da mi pomogne da Marka prenesemo u hladovinu. Taj čovjek je ostao uz Marka, a ja sam otišla do njegove kuće jer sam znala gdje živi kako bih obavijestila njegove roditelje što se dogodilo. Onda smo svi zajedno pričekali Hitnu pomoć koja je odvezla Marka“, priča Barbara i dodaje da se malo bojala hoće li sve napraviti kako treba, ali je dobro znala iz prve pomoći što otprilike mora poduzeti. Ispostavilo se da je spasila život svom vršnjaku koji je na ulici dobio epileptični napad.

“Marko se za desetak dana vratio u školu. Zahvalio mi se što sam mu pomogla i sada se družimo mnogo više nego prije. On je jako dobar dečko“, tvrdi Barbara koja je za herojsko djelo dobila nagradu “Ponos Hrvatske“, a neki dan joj je uručena i medalja “Turopoljsko srce“ Grada Velike Gorice te zahvala za hrabrost i prisebnost u pružanju pomoći unesrećenoj osobi.

Policajka

Barbara kaže da joj je drago što je dobila nagrade, ali dodaje kako misli da se za to ne bi trebale davati nagrade jer smatra da bi svatko trebao pomoći drugom čovjeku. U izviđačima su, ističe, učili i kako pomoći čovjeku koji je slomio ruku ili se utapa.

Osim igranja u parku hrabra djevojčica voli trenirati odbojku, voli svoju stariju sestru Magdalenu i mamu i tatu jer je, kaže, vode na putovanja. Bili su u Londonu, u Gardalandu, po cijeloj hrvatskoj obali na kojoj joj se najviše svidio Sali na Dugom otoku jer je more jako čisto, a ima i magaraca koji su joj jako simpatični. Barbara razmišlja da nakon osnovne škole upiše matematičku gimnaziju jer smatra da joj bolje idu prirodni od društvenih predmeta, a na pitanje što će biti kad odraste, bez imalo premišljanja ona tvrdi da je njezin san postati – policajka. I to ona koja hvata lopove.