Imam 34 godine, akademski sam obrazovana, radim zahtjevan posao iz kojeg crpim mnogo zadovoljstva, a u karijeri napredujem korak po korak, temeljito i sigurno. Njegujem i aktivan društveni život, hobije u kojima uživam, prijateljstva s osobama srodnih interesa... Da, zaboravila sam napomenuti i pristojna primanja, stan na kredit koji otplaćujem, automobil - kredit koji sam otplatila. Objektivno gledano, ne može se reći da nisam uspjela u životu. Tako smatraju svi, ali ne i moja majka. Nakon desetak godina zamjerki na račun toga što sam sama, bez dečka, a kasnije i supruga i djece, nedavno je front konstantnih kritika prebacila na moj izgled. Zato što sam debela, kaže, nitko se mnome ne želi oženiti. Kad joj pokušam objasniti da zbog intenzivnih poslovnih putovanja i prekovremenog rada ja i ne upoznajem često nove osobe, uzvrati mi kako nema smisla pronalaziti isprike zbog mog “degutantnog” izgleda. Inače, moja majka je ta koja cijeli život pati zbog izgleda: otkako znam za sebe, stalno je na nekakvim dijetama. Upravo zbog toga oduvijek nastojim izvore samopouzdanja tražiti u nekim drugim svojim vještinama i osobinama, umjesto u izgledu i pojavi. Istina je da sam krupnije građe i sklona debljanju, ali smatram da svoje tijelo prihvaćam i da se odnosim prema njemu iz pozicije uvažavanja različitosti. Ipak, duboko me povrijede majčini grubi komentari, ignoriranje mojih osjećaja i nepoštovanje mojih kvaliteta i životnih vrijednosti. Ona ne mari za moje uspjehe, usmjerena je na ono što smatra mojim nedostatkom zbog kojeg, po njezinu mišljenju, nikada neću biti sretna. I dok ovo pišem, mogla bih opet početi plakati.
“Daisy”
----------------------------------------------------------------
Pitanje koje mi se, čitajući vaše pismo, nametnulo kao važno jest - na koji način, odnosno što to konkretno u majčinu pristupu ima toliku moć da vas u tolikoj mjeri povrijedi? Jer, vaša majka ima svoje mišljenje i stavove, što je sasvim prirodno i očekivano. Oni ne moraju biti kompatibilni s vašima - i to je činjenica koju moramo prihvatiti. Čini se da ona svoje stavove i mišljenja izražava često i bez zadrške, a i bez takta - što je također svojevrsna “loša navika” kojoj su mnoge majke sklone. S druge strane, vi imate svoje mišljenje i stavove o činjenici da još niste u vezi odnosno u braku, a to, tako se barem čini, prihvaćate mirno, s dosta mudrosti. Pišete i da prihvaćate svoj izgled, njegujući stav uvažavanja različitosti, pri čemu samopouzdanje zasnivate na drugim, stabilnijim izvorima nego što to može biti fizička pojava. Uostalom, prihvatiti sebe takvima kakvi jesmo jedan je od ciljeva terapijskog rada. Sve u svemu, na prvi pogled se stječe dojam da je pismo napisala osviještena mlada žena, kojoj ne nedostaje samopouzdanja i koja njeguje zdrav odnos prema sebi.
Ipak, zadnja rečenica, u kojoj navodite da biste mogli ponovno početi plakati, navodi na pitanje izneseno u prvoj rečenici. Odakle te suze, i što one žele reći? Plačete li zbog frustracije jer vaša majka ne može promotriti situaciju iz drugačijeg kuta? Ili su to suze tuge i bola jer vas ne može čuti, razumjeti i prihvatiti takvu kakva jeste? Možda plačete zato što je dio vas ipak nesretan zbog toga što ste sami, bez partnera? Ili je nešto drugo posrijedi?
Bilo kako bilo, nesumnjivo vas njezini komentari dotiču negdje duboko, iza sloja razuma i izgrađenih uvjerenja, iza sloja samopouzdanja i povjerenja u sebe, u neku točku dječje ranjivosti. Njezine vas riječi zabole i povrijede, pa je stalno, iznova, želite razuvjeriti i potaknuti da promijeni mišljenje. Činjenica da ne možete mirno, bez emocionalne reakcije, prihvatiti da se razilazite u stajalištima u tom pitanju, ukazuje na to da majka, ovakvim svojim pristupom, aktivira neke nezacijeljene rane iz vaše prošlosti, djetinjstva, da njezine riječi uzdrmaju vaše samopouzdanje. Tema vašeg pisma je, u stvari, odnos s majkom. Kako biste ga vi opisali? Je li to odnos ispunjen neslaganjem, nerazumijevanjem, raspravama i svađama? Ili je, prividno, skladan, možda čak i prijateljski, pri čemu se obje trudite ostaviti pod tepihom sve ono što je sporno, bolno, teško? Jeste li inače skloni suprotstavljati joj se u pitanjima u kojima se ne slažete? Ako je odgovor na neko pitanje potvrdan, identificirali ste novo područje u kojem imate prostora jačati svoje samopouzdanje, usvajati i jačati vještine usklađivanja s osobama različitih mišljenja i stavova, a naročito, dokazujući primjerom (svojim nastupom, reakcijom, mirom u srcu i u mislima), da se ugodno osjećate “u svojoj koži, svom tijelu”, i da ste sasvim u miru sa svojim stavovima, odnosom prema sebi i sa svojim načinom života.
Uvijek je dobro istražiti porijeklo svake snažne emocionalne reakcije na nečiji komentar, naročito ako je opetovana. One mogu ukazivati na neosviještene strahove. Moguće je da vas majčini komentari ne bi mogli toliko povrijediti ako biste se vi osjećali sigurnije vezano uz svoj izgled, ljubavni status ili, možda, strah od samoće... Odvažite li se na potragu za odgovorom, vjerujem da ćete u njoj uživati, a i dobiti nove vrijedne, korisne spoznaje o sebi. Sretno!
Tončica Šiškov, prof., registrirana je psihoterapeutkinja.
Vodi privatnu psihoterapijsku praksu u Zagrebu.
Svoja pisma šaljite joj na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Radi zaštite povjerljivosti podataka, pisma potpisujte šifrom.
Rubrika “Pismo psihoterapeutkinji” isključivo je informativnog karaktera, ne sadrži medicinske savjete i nije zamjena za stručni medicinski savjet i dijagnostiku. U slučaju bilo kakvih tegoba, dilema i pitanja vezanih uz psihološko i mentalno zdravlje, izričito preporučujemo da se obratite liječniku, odnosno kvalificiranom stručnjaku. Redakcija zadržava pravo kraćenja i prilagodbe objavljenih pisama, iz tehničkih ili drugih razloga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....