Kada sam se prijavila na natječaj za posao, zatajila sam poslodavcima činjenicu da imam dijagnosticiranu depresiju. To sam učinila zato što sam bila sigurna da, učinim li to, neću dobiti posao. Posao sam dobila i savjesno ga obavljam već nekoliko godina. Tijekom cijelog tog razdoblja nisam s kolegama, a ni sa šefovima, razgovarala o svom stanju. Nitko ništa nije trebao znati, barem sam tako mislila. Osim toga, uredno uzimam propisanu terapiju, idem redovito na kontrole i, općenito, činim sve što mogu s ciljem održavanja i poboljšanja stanja.
Priuštim sebi i odgovarajuće alternativne tretmane, redovito vježbam i šetam u prirodi sa psom, uredno živim i zdravo se hranim, slušam glazbu, plešem, živim s roditeljima koji me podržavaju, a i pridržavam se savjeta i preporuka iskusnih, stručnih osoba. Na bolovanje odlazim tek povremeno, kao što to čine i drugi kolege, pri čemu vodim računa da u takvim situacijama koristim dane godišnjeg odmora. Ipak, u zadnje vrijeme sam nemirna i nespokojna.
Pomislila sam, u nekoliko navrata, da je informacija o mom zdravlju nekako došla do mojih kolega, čak sam i imala osjećaj da me čudno gledaju. Možda se i varam jer mi još nitko ništa nije rekao, ali sam postala sumnjičava, a zbog toga sam i pod priličnim stresom. Još se nisam spremna otvoriti, jer sam uvjerena da ne bih naišla na razumijevanje. Štoviše, smatram da bih time riskirala otkaz. Ipak, situacija u kojoj sam teško mi pada - ne želim se osjećati kao radnik “drugog reda”, teško mi je skrivati nešto za što nisam kriva i što ne mogu promijeniti. Molim za savjet, što da radim? Kako da olakšam sebi ovu situaciju?
"Sunce"
--------------------------------------------------------------
Poštovana,
nadam se da ste i sami svjesni svog velikog postignuća, koje se očituje u tome da ne definirate sebe kroz dijagnozu depresije. Svojim primjerom dokazujete da je moguće prijaviti se na natječaj za posao, zadovoljiti na testiranju i razgovorima, te ga obavljati savjesno i posvećeno, na isti način kao i kolege. Tamna strana ove medalje je to što ste pod stresom, nemirni i anksiozni, zbog nemogućnosti da otvoreno podijelite u radnoj sredini činjenice o zdravstvenom stanju. To i ne čudi, jer ih tajite iz straha da ne dobijete otkaz, dok vaši kolege slobodno iznose one o svojim oboljenjima, što vas stavlja u poziciju djelatnika koji ne uživa ista prava, iako mu pripadaju po zakonu.
Nažalost, u ovome niste sami. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), broj ljudi s depresijom i anksioznim poremećajem u svijetu se povećava, a prema procjenama, depresija će do iduće godine postati drugi svjetski zdravstveni problem, a gledajući samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan. Unatoč ovako poraznim statistikama, stigma i diskriminacija koje prate mentalne bolesti, uključujući depresiju, još su iznimno jake, na što ukazuju i nalazi istraživanja, a naročito su prisutne u poslovnom okruženju. Neupitno je da je pred nama (ne samo u Hrvatskoj!) još puno aktivnog i fokusiranog djelovanja s ciljem adresiranja, a potom i odstranjivanja stigme u svijetu rada. U svjetlu navedenog, razumljivo je da ste odlučili zatajiti ovu informaciju.
U pismu spominjete i strah da su kolege saznale za vašu bolest, ali navedeno ne pojašnjavate. Ostaje nejasno na čemu zasnivate takav zaključak: jesu li u pitanju razgovori kojima ste svjedočili, opća atmosfera na poslu, vrijednosti koje vladaju u vašoj firmi, odnos prema ljudima ili nešto drugo. Moguće je da je strah opravdan i u ovom slučaju, premda u to ne možete biti sigurni u odsustvu konkretnih informacija. Ovakve misli mogu biti i projekcija vaše anksioznosti ili osjećaja krivnje zbog situacije u kojoj se nalazite.
Kao prvi korak, nužno je procijeniti utječe li u posljednje vrijeme, i u kojoj mjeri, stres kojem ste izloženi na vašu poslovnu učinkovitost, a važno je i da o ovoj temi razgovarate sa svojim psihijatrom. A prije negoli donesete odluku o tome hoćete li, i na koji način, išta poduzimati po pitanju otkrivanja informacija o bolesti, razgovarajte s ljudima koji vas podržavaju i koji su upućeni u problematiku, s ciljem dobivanja podrške, ali i korisnih informacija. Dajte si dovoljno vremena da u miru, iz različitih aspekata i koristeći podatke iz više izvora, procijenite koje su prednosti i rizici svakog vašeg potencijalnog koraka te da unaprijed znate što možete poduzeti s ciljem zaštite i osiguranja svog radnog statusa (uključivši i pravni aspekt). Također, kada se budete osjećali spremno, s kolegama u koje imate povjerenja zapodjenite neformalni razgovor o mentalnim bolestima i tako pokušajte saznati više o njihovim stavovima.
Iako svi nadređeni nisu dovoljno osviješteni i nemaju znanja, pa i senzibiliteta za utemeljeno promišljanje i odgovarajući pristup zaposlenicima koji boluju od određenih bolesti, nije isključeno i da ćete dobiti ohrabrujuću povratnu informaciju. Ima i onih koji cijene kvalitetu rada i kojima, pod takvim uvjetima, dijagnoza nije sporna. Naposlijetku, obaveza je svih nas da stvaramo okruženje u kojem pravo na rad imaju svi koji mogu raditi i u kojem mentalne bolesti ne moraju - i ne smiju značiti kraj karijere.
Tončica Šiškov, prof., registrirana je psihoterapeutkinja.
Vodi privatnu psihoterapijsku praksu u Zagrebu.
Svoja pisma šaljite joj na e-mail adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Radi zaštite povjerljivosti podataka, pisma potpisujte šifrom.
Rubrika “Pismo psihoterapeutkinji” isključivo je informativnog karaktera, ne sadrži medicinske savjete i nije zamjena za stručni medicinski savjet i dijagnostiku. U slučaju bilo kakvih tegoba, dilema i pitanja vezanih uz psihološko i mentalno zdravlje, izričito preporučujemo da se obratite liječniku, odnosno kvalificiranom stručnjaku. Redakcija zadržava pravo kraćenja i prilagodbe objavljenih pisama, iz tehničkih ili drugih razloga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....