SAMO U NEDJELJNOM>>>>ISPOVIJEST KREDITNOG VARALICE

‘Uzimali smo stotine tisuća kuna PENZIĆIMA i SIROMAŠNIMA. Psihološki smo ih slamali...'

...pratili smo pokrete tijela, izraze lica i potajno ih snimali. Od gazde smo dobili stroge upute što da kažemo policiji kada dođe

ZAGREB - Hrvatska policija intenzivno istražuje mutno poslovanje privatnih kreditnih ureda i agencija za izdavanje brzih gotovinskih kredita. Mnoge od tih tvrtki prijavljene su u Sloveniji, pa tamo istragu vode ljubljanski kriminalisti. Takvi uredi raširili su se naglo po regiji u posljednjih nekoliko godina, a djeluju i na područuju Srbije i Češke, dok su neke tvrtke prijavljene i u Americi.

Uredi često mijenjaju ime, lokaciju, adresu i zaposlenike.

Njihovi agenti, uvijek u finim odijelima, nose i po pet mobitela, a telefonske brojeve mijenjaju svakodnevno. Zbog lihvarskih kamata građani koji od njih posude novac nerijetko vraćaju dvostruko veće iznose od posuđenih, a zbog samo dvije propuštene rate ostaju bez svog automobila, stana ili kuće.

Prema procjenama iz 2009. godine čak 40 tisuća Hrvata vraća ili je vraćalo ovakve kredite.

Nedjeljni Jutarnji stupio je u kontakt s bivšim zaposlenikom jednog takvog ureda koji je nakon dva mjeseca shvatio gdje se zaposlio i ubrzo dao otkaz. Detaljno nam je opisao sustav obuke agenata, prevara građana i naplate njihovih dugova. Zatražio je anonimnost zbog straha za svoju obitelj.

Ovo je njegova priča.

Ovo nisu ljudi koje želim za vratom.

Imam kćerkicu i suprugu i moram se brinuti za njih. Zato sam se od svega maknuo. Radio sam u jednom kreditnom uredu, a kad sam shvatio što se događa, dao sam otkaz. Nisam htio završiti u zatvoru.

Sada samo želim pomoći drugima.

Moja priča je počela kada sam se prijavio za mjesto administratora u jednom kreditnom uredu. Oglas sam pronašao na internetskom portalu Moj posao. Tvrtka je imala urede u Slavonskom Brodu, Osijeku, Vukovaru, Varaždinu, Sisku, Velikoj Gorici i dva u Rijeci. U Zagrebu su bila još tri ureda, i jedan poseban, Odjel naplate na Britanskom trgu.

Tamo je deset ljudi svaki dan non-stop zvalo dužnike.

Mislim da je bilo ukupno 14 ureda u Hrvatskoj. Svi smo bili umreženi kamerama, a vjerojatno je u središnjici netko preko njih motrio na nas. Ime tvrtke ništa vam neće značiti kao ni adrese poslovnica, jer se i ime i adrese ureda stalno mijenjaju.

Ja ih jednostavno zovem organizacija.

Prvi razgovor za posao imao sam u većem gradu pored kojeg sam tada živio. Bio sam jedan od 40 kandidata.

Ubrzo su mi javili da moram na testiranje u Zagreb.

Rekli su mi da će obuka trajati tri tjedna. Nove administratore obučavali su u jednom uredu u Zagrebu.

Obuka se sastojala od teorije i prakse. Teoriju nam je predavala menadžerica Ivanka. Ona nas je učila kako realizirati ugovore, namještati kamate, prikupljati dokumentaciju i općenito voditi ured.

Specijalna obuka

Praksu smo obavljali u uredu s iskusnim administratorom.

- Tako dobrog kandidata kao ti još nisam imala - rekla mi je Ivanka i nakon tjedan dana dobio sam priliku voditi jedan od zagrebačkih ureda. Organizacija mi je sponzorirala put na testiranje u Zagreb. Platili su mi kartu i smjestili me u stan s još dva momka. Jedan od njih također je došao na testiranje, a drugi je već bio zaposlen u pravnoj službi. On mi je rekao da organizacija plaća pola stanarine, a on drugu polovicu. Ja nisam ništa morao platiti.

Plaćao sam jedino hranu.

Testiranje je prošlo dobro, pa sam ubrzo dobio posao i vratili su me u moj grad, u podružnicu tvrtke koja je službeno bila prijavljena u Velikoj Gorici.

Moje radno mjesto zvalo se administrator. Vodio sam kompletan ured i bio sam odgovoran za sve - od nabavke uredskog materijala do sastavljanja kompletnih ugovora sa strankama.

U uredu sam radio sam.

Posla je bilo puno. Sam sam morao po novac za kredite u banku, primao sam poštu za svoju i još neke firme koje su također glasile na adresu mog ureda. U ladici radnog stola čitavo sam vrijeme imao nekoliko žigova različitih tvrtki.

U uredu nisam smio ostavljati velike količine novca pa sam ga svaki dan uplaćivao na račun jedne od tih firmi. Neke stranke svoje su rate plaćale u uredu, a ja bih im izdavao uplatnice kao potvrdu isplate.

Imao sam još jedan račun otvoren u banci. S njega bih isključivo ja mogao podići novac ako bi mi bio potreban za isplatu zajma.

Nisam imao tekliča.

Sve sam obavljao sam.

Bio sam prijavljen na minimalac. Ostatak smo dobivali na ruke.

Dobivao sam i stimulaciju - ako skupim deset prijava za hipotekarni kredit, dobijem dodatnih sto kuna za svaku na kraju mjeseca.

Isto je bilo i s auto zajmovima. Svaki založeni auto, ako bih ih skupio najmanje pet na mjesec, vrijedio je 75 kuna.

Prosječna plaća administratora iznosila je četiri tisuće kuna, a ja sam s bonusom zarađivao oko 5500 kuna.

Tempo je bio paklen.

U dva i pol mjeseca, koliko sam radio taj posao, samo na jednom mobitelu imao sam 200 sati razgovora.

Radio sam sa strankama u uredu, imao još jedan mobitel, fiksni telefon, mail i Skype.

Čitavo bih vrijeme zvao brojeve na koje se nisam stigao javiti. A manadžment je kontrolirao pozive, ako se ne javiš i ne uzvratiš, odmah ti skidaju s plaće. Pozivi su stizali do 22 sata navečer. Odlazio bih u 7 ujutro iz kuće i vraćao se između 18 i 19 sati.

Tako svaki dan.

Pakleni tempo

Bio sam mrtav umoran.

Moj je ured bio lijepo uređen, ali nije bio raskošan - tek stol, ormar, toalet i stražnja prostorija koju nisam koristio.

Klijenti su nam se javljali preko oglasa, ali mnogi su dolazili i s ulice vidjevši reklamu u izlogu.

Dnevno bi mi se javilo dvadesetak građana.

Sve sam ih morao upisati u računalo. Koliko sam shvatio, šefovi su vodili opsežnu analizu - morao sam znati gdje su ljudi čuli za naš ured, kolika im je plaća, koliko su stari i zašto trebaju novac. Uvijek sam morao tražiti broj mobitela stranke u slučaju da bude neodlučna. Takve bismo ljude zvali nekoliko dana kasnije i nudili im ‘povoljnije zajmove’.

Svaki je ured imao normu. Svi su administratori mjesečno morali prodati određenu svotu kredita. Moja je bila oko 220 tisuća kuna mjesečno. Normu sam ispunjavao unutar tri tjedna. Četvrti tjedan radio sam za bonus na plaću. No, svake godine kvote su bile veće i veće.

Kredite smo ugovarali na razne načine. Stranka mi prvo mora reći koliko joj novca treba. Ako bi nekome trebalo 10 tisuća kuna, a imao je pet čekova, ja bih onda slao mail menadžeru u Draškovićevu i tražio dopuštenje.

Malo tko bi dobio dozvolu za više od tisuću kuna po čeku. Tu su privilegiju imale samo stare, već poznate stranke koje su već uzimale kredite od nas.

Ako bih dobio odobrenje za tisuću kuna po čeku, onda bih stranku nagovarao da uzme tih pet tisuća kuna za početak i govorio bih joj da će, ako dođe opet, moći dizati i veće iznose.

Takva je strategija uglavnom uspijevala.

Svim klijentima lova je ionako trebala jučer pa su pristajali na sve.

Zanimljivo, moji šefovi nisu ti koji daju novac strankama, nego mi funkcioniramo kao posrednici između investitora i stranke kojoj treba novac.

Tako se barem operacija predstavljala strankama.

Rezultat - ako stranka digne deset tisuća kuna, u najboljem će slučaju u godinu dana morati vratiti 19 tisuća kuna.

Problemi s ratama

To bismo klijentima ovako objašnjavali: Ako vam posudimo novac, morat ćete vratiti dodatnih pet tisuća kuna jer investitor od kojeg posuđujete mora prvo platiti članstvo u udruzi zajmoprimaca. To će mu se vratiti kroz rate kredita.

Bez toga nema kredita, govorili smo im.

Također, svaki administrator ima dvije kamate na raspolaganju koje može upotrijebiti za klijenta.

Zato je svaki od nas morao procijeniti koliko klijenta može guliti, pa ako mu se ne sviđa viša kamata, uvijek je možeš spustiti.

Nigdje na ugovorima nije pisao iznos koji stranka dobiva na ruke, ali ljudi su to svejedno potpisivali.

Primjerice, stranka diže 10.000 kuna, a visina zajma je 18.000 kn. Klijent ukupno mora vratiti 19.500 kuna.

Prvi problemi počinju kad stranka počne kasniti s ratama. Za to je bila zadužena služba za utjerivanje dugova na Britanskom trgu.

Tamo ekipa od 10 ljudi cijeli dan zove stranke da plate svoje rate.

Mi se nismo smjeli družiti s ljudima iz odjela naplate. Šefovi nam nisu ništa rekli, puno sam doznao od drugih administratora.

Ako kasniš tjedan dana s uplatom rate, opomena je 200 kuna, nakon dva tjedna opomena je 800 kuna, a ugovor se raskida.

Tu počinju problemi.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:26