RETROSPEKTIVA FILMOVA BRANKA SCHMIDTA

‘Ustaša’ u komunizmu, režimski autor pod HDZ-om i, konačno, majstor crnog filma

 Biljana Gaurina/CROPIX

Branko Schmidt nedavno je dobio neobičnu obavijest poznatog njemačkog filmskog publicista i selektora Bernda Budera: napravit će za ugledni festival istočnoeuropskog filma u Cottbusu, svojedobno odskočne daske za naše filmove “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Mondo Bobo”, retrospektivu njegova opusa, ali to neće biti tzv. best of, bit će to prije svojevrsna kronika puta hrvatske kinematografije od Jugoslavije do Europske unije. Schmidt je - po Buderovu sudu - redatelj koji taj put najbolje karakterizira, kako njegove kreativne vrhunce, tako i ponore. Kao prvi je odabrao Schmidtov prvijenac “Sokol ga nije volio”, jer je ta ekranizacija istoimenog kazališnog komada Fabijana Šovagovića otvorila tabu temu križnog puta u hrvatskom filmu, “Vukovar se vraća kući” iz 1994. predstavljao je pak simbol režimske kinematografije devedesetih, “Kraljica noći” iz 2001. označila je redateljevo kreativno buđenje, nostalgični pogled unatrag umjesto usmjeravanja prema lažnoj stvarnosti, a “Ljudožder vegetarijanac” jedno je od najnemilosrdnijih ostvarenja nastalih na ovim prostorima: Buderu je bilo žao što nije dovršeno ranije, jer mu se činilo da ga je mogao progurati na berlinski festival. Isprva je htio u program uvrstiti “Metastaze”, no smetale su ga izvjesne asocijacije na “Transpotting”, a kad je vidio “Ljudoždera”, nije imao nikakvih dvojbi koji će film primjereno zaokružiti retrospektivu.

Vukotićeva pomoć

U vrijeme kad je debitirao sa “Sokolom”, 1988. godine, Schmidt je bio zapaženi TV redatelj, predstava je bila hit u Gavelli, pa nije pretpostavljao da će imati takvih problema s realizacijom. Film je isprva trebao producirati moćni Jadran film, no njegov direktor Sulejman Kapić tražio je da promijene koncepciju glavnog lika Šime, “koji je malo s ustašama, malo s partizanima”. Šovagović je pobjesnio i napustio sastanak (“bar je on uvijek bio HSS-ovac, nipošto ustaša”, smije se Schmidt), međutim, projekt je zainteresirao Bogdana Žižića koji je tada vodio Zagreb film: snimili su dosta kompliciran film na lokacijama za 20 radnih dana i sa 12 tisuća metara 35mm vrpce, što je bio pravi podvig. Na umjetničkom savjetu počeli su prigovori na scenu križnog puta, urednica dramskog programa Televizije Zagreb Neda Ritz i doajen novinske kuće Vjesnik Sead Saračević bili su za njezino izbacivanje, Bogdan Žižić protiv, ali je mučnu situaciju prekinuo Dušan Vukotić, koji je imao neprikosnoveni partijski pedigre (bio je član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske), a i predavao je Schmidtu dok je studirao režiju na zagrebačkoj akademiji, te podržao film. Pronađen je kompromis pa su izbačena jedino dva-tri kadra u kojima partizani tuku kulake.

Nije bilo ugodno čitati na duplerici beogradskog magazina Duga kako je to prvi “ustaški” film u Jugoslaviji, a još je bilo neugodnije na večeri nakon ekstatičnog prijema “Sokola” u Vinkovcima. Između Schmidta i Šovagovića sjeo je neznanac i raspitivao se znaju li što je to verbalni delikt. Također, koja je ustaška organizacija financirala taj film? “Republička samoupravna interesna zajednica kinematografije”, hladno mu je odgovorio Schmidt. Neznanac je pokazao isprave, ispostavilo se da je to šef službe sigurnosti za Slavoniju i Baranju, i tako su redatelj i Šovagović završili na policiji, odakle su ih u pet ujutro ekspedirali za Zagreb.

U Puli nije dobio nikakvu nagradu osim Zlatnog vijenca tjednika Studio za najboljeg debitanta, no bila je to iznimno jaka godina hrvatskog filma, u kojoj su favoriti bili “Život sa stricem” Krste Papića i “Glembajevi” Antuna Vrdoljaka. Schmidt je bio zadovoljan jer mu je film dobio niz poziva za međunarodne festivale, a i otkrio je novu veliku domaću glumačku zvijezdu. Scenarij je pisao na Šovagovićevu tavanu, zajedno s autorom, i dugo su razglabali tko bi mogao igrati važnu ulogu Šimina sina Benoša: u jednom trenutku posjetio ih je Šovagovićev sin Filip, koji je upravo tada bio na odsluženju vojnog roka, i Schmidt je pokazao na njega: “Evo nam Benoša”. Šovagović stariji je gunđao, nije htio nikakvo privatiziranje, no već 1989., nakon još dvije uloge u filmovima “Hamburg Altona” i “Diploma za smrt”, opći je sud bio da je hrvatska kinematografija u Filipu Šovagoviću napokon dobila ono što joj najviše nedostaje, glumca koji može biti “leading man”.

Je li Schmidt smatrao da je napravio nešto prijelomno sa svojim prvijencem? “Ma kakvi, pa predstava se igrala već četiri godine, na nju nije bilo nikakvih posebnih političkih reakcija, pa me sve to s ustaškim etiketama jako iznenadilo.”

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:22