‘Svećenik sam, ali svaki tjedannekoliko dana posvetim alkoholu.Na njemu zaradim milijune!’

ZAGREB - I reče Bog: Neka proklija zemlja zelenilom - travom sjemenitom... I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti... I doda Bog: Evo dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! - ovaj dio o stvaranju svijeta prema Knjizi Postanka najbolje je sjeo velečasnom Nikoli Komušancu, župniku velebitske župe Krasno i upravitelju tamošnjeg Svetišta Majke Božje od Krasna.

Doduše, nije ga baš doslovno shvatio, pa bilje o kojem Bog priča velečesni Komušanac nije iskoristio za hranu, već za proizvodnju vrhunske velebitske travarice. Počeo je ekperimentirati krajem osamdesetih godina, kada je stigao na službu na ličku planinu.

Veliki ulozi

Vrhunsku rakiju dijelio je godinama kolegama svećenicima, biskupima, hodočasnicima, svakome kome bi se svidjela, a takvih je bilo mnogo. Potražnja je bila sve veća, pa je, da bi je mogao pratiti, prije petnaestak godina osnovao poduzeće i silom prilika postao svećenik-poduzetnik.

Danas proizvodi između 200.000 i 300.000 tisuća litara žestokih alkoholnih pića, a za njegovu se rakiju i likere otima pola Europe i cijela Amerika. Bez srama kaže da proizvodi najbolju žesticu na svijetu, redom: travaricu, pelinkovac, amaro, kruškovac, orahovac, rum, votku, cherry brandy i brandy. U svakom je piću alkohol i aroma, kao i kod stotina drugih proizvođača, ali ono što njegova pića čini posebnim je 19 vrsta ljekovitog velebitskog bilja, čije se arome prožimaju u svakoj boci. Od anđelike, anisa i borovnice do matičnjaka, komorača i metvice.

- Na prvom mjestu mi je crkva, naravno i ovo svetište, jasno, svećenik sam, ali dan-dva tjedno sigurno prosječno posvetim alkoholu. Što ću sada? Uložili smo u sve ovo 20 milijuna kuna i više nema povratka. Poslije Badela, Maraske i Nimcra, mi smo najjači hrvatski brend i nalazimo se u svim velikim trgovačkim centrima. Ali čekajte, mi ne grcamo u dugovima, državi ne samo da ne dugujemo ni kunu već smo i preplatili poreze. Osim toga, mi smo valjda jedini koji smo ishodili baš sve dozvole - priča iz samozatajnog svećenika mudri poduzetnik.

Bogata flora

A cijela priča oko velebitske rakije počela je zapravo zbog spore beogradske administracije u Jugoslaviji tamo negdje osamdesetih godina.

- Studirao sam engleski jezik u Kanadi i trebao sam tamo otputovati na službu. Biskup me pozvao i rekao: Nikola, preuzmi župu u Krasnom samo na par mjeseci dok ti ne stigne viza iz Beograda. I tako je otišao u Krasno i ostao 23 godine, u ovom Sibiru. Zavolio sam taj Velebit, a tko ne bi? - priča smiješeći se zadovoljno velečasni Nikola.

Okružen tako bogatom florom i faunom, šećući svakodnevno preko 2700 vrsta bilja, počeo je razmišljati o spravljanju rakije.

- Ništa ne volim raditi sam, pa tako ni ovo. Na toj je rakiji radilo sto stručnjaka, domaćih i inozemnih. Oni su mi pomagali oko doziranja, ali moja receptura je u svim pićima - pohvalio se svećenik.

Ima oko sto recepata. Važno je, kaže, odmah zapisivati recepturu jer je tu sreća vrlo bitan faktor, baš kao na lotu.

- Nekad pogodiš, nekad ne, ali moraš registrirati svaki detalj. Za jedno piće imali smo i po 20 degustacija. I sam volim popiti. Najdrže piće? Nekada je to bila travarica, sada je možda cherry brandy, mijenja se to s godinama. Ali, treba biti oprezan s količinama. Sve može biti istovremeno ljekovito i otrovno - kaže velečasni Nikola preporučujući maksimalno decilitar žestice dnevno.

S obzirom na to da logistički u Krasnom ne mogu pratiti narudžbe, koriste punionice zagrebačkog Badela.

- Imamo u planu i to preseliti u Krasno u dogledno vrijeme. Evo sada smo uredili prostor od 600 kvadrata u kojem ćemo raditi maceraciju, postupak u kojem u temeljac, lozovaču ili komovicu, stavljamo trave. One se tu prožimaju godinu dana. Za likere je temeljac alkohol, žitni, melasni, sve ovisi. Travu skupljaju mještani, isto kao što je skupljaju za otkup farmaceutskim kompanijama, za čajeve i slično. Obavezno ih moramo dati na analizu da dobijemo certifikat o zdravstvenoj ispravnosti - priča župnik ispijajući svoj cherry brandy, trenutačno omiljeni brend.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG