‘Povijest oružane borbe i otpora protiv fašizma trebalo bi iznova napisati jer je ono što se pisalo u SFRJ previše pristrano’

Nedavna proslava 70. godišnjice završetka Drugoga svjetskog rata i pobjede nad fašizmom ponovno je u Hrvatskoj razbuktala neke vječne povijesne prijepore, osobito one o antifašizmu. S povjesničarom Stankom Andrićem, znanstvenim savjetnikom u Hrvatskom institutu za povijest, stjecajem okolnosti razgovaramo na Dan Europe, 9. svibnja. Kako je Andrićevo glavno područje istraživanja srednji vijek, pa dakle - s tog stajališta - ima i odmak od novije povijesti, pitam ga, više u šali, jesu li i povjesničari krivi što u Hrvatskoj još uvijek nije završen Drugi svjetski rat.

- Za to je ipak prije svega kriva sama povijest - kaže ovaj smireni 48-godišnjak iza kojega je mnogo zapaženih znanstvenih članaka i više važnih znanstvenih knjiga, ali i hrpa prijevoda s latinskog i francuskog, jezika koje je diplomirao zajedno s književnošću. Drugi svjetski rat, nastavlja Andrić, u nas je reaktualiziran događajima nakon 1990. Ono što je stvoreno u Drugom svjetskom ratu, jugoslavenska federacija pod komunističkim režimom, tada se raspalo i cijeli niz političkih pitanja, dotad uglavnom potiskivanih, došao je u prvi plan. Trebat će proteći još dosta vremena dok naši povjesničari koliko-toliko usuglase stavove o Drugom svjetskom ratu, kao i o onome što je slijedilo. A to znači da će i u široj “kulturnoj javnosti“ te teme biti aktualne barem još jednako toliko ili još dulje.

Ptičja perspektiva

- Čitavu povijest oružane borbe i otpora protiv fašizma i protiv tadašnjih ratnih režima trebalo bi vjerojatno iznova napisati jer je ono što se pisalo u socijalističkoj Jugoslaviji previše pristrano i hagiografsko. A od 1990. naši se povjesničari time uglavnom izbjegavaju baviti - kaže Andrić.

Pitam tog cijenjenog i uglednog povjesničara kako objašnjava rašireno mišljenje da su Hrvati mnogo više zaokupljeni prošlošću (poviješću), nego budućnošću. Kaže da ne zna je li to baš točno, iako taj stereotip mnogi ponavljaju pa se često čuje da se “previše bavimo prošlošću“. Osobito političari, kaže Andrić, vole koristiti tu frazu, pa onda poentirati krilaticama kao “okrenimo se budućnosti“ ili “prošlošću neka se bave povjesničari”. Dodaje kako mu se čini da se prosječni ljudi dosta zanimaju i za budućnost, naravno ponajviše u smislu brige što nas u njoj čeka.

- Mislim da ljude prirodno više zanima budućnost, nego prošlost. Hrvati bi radije znali kolika će biti prosječna plaća ili nezaposlenost za deset godina, nego o čemu su točno razgovarali predsjednici Tuđman i Milošević na onim svojim sastancima. No, o prvome se ne može znati ništa pa se onda više raspravlja o prošlosti. U načelu, u redu je da nas zaokuplja i jedno i drugo. Pretjerano trošenje energije na rasprave o prošlosti obično je rezultat rezignacije ili čak beznađa u pogledu budućnosti, i ove ili one vrste besposlenosti koja iz toga proistječe - objašnjava Andrić.

Pitam ga slaže li se s tezom da je futurolozima u Hrvatskoj lakše nego povjesničarima: naime, lakše je predvidjeti budućnost, nego interpretirati prošlost. Pojašnjavam: kako se u Hrvatskoj stalno bavimo istim temama i njihovim recikliranjem, vrlo je vjerojatno da nam budućnost neće biti bitno drugačija od sadašnjosti.

Andrić kaže kako se na jednoj razini futurologija i historiografija možda zaista mogu uspoređivati: to je razina “ptičje perspektive” iz koje se vide samo glavni obrisi ili “sile pokretnice“, kako je govorio naš zaboravljeni povjesničar Gavro Manojlović.

Ilustracija opće teze

- Na razini bližoj tlu - nastavlja Stanko Andrić - usporedbe nema: zato što tkivo povijesti tvore upravo bezbrojni detalji i “sitnice“, a o detaljima budućnosti ne znamo ništa. Za mene je povijest, kao istraživački predmet, gotovo sva u detaljima. To je, po svoj prilici, onaj egzaktniji dio “povijesne znanosti“. No, nije nipošto nevažna ni ta viša razina, sintetska, koja se ne zadržava puno na detaljima, nego ih tu i tamo uzima samo kao ilustraciju za opće teze. Ima važnih povjesničara koji su skloniji tim panoramskim pogledima, negoli sitnom radu na ograničenim temama. To je, pretpostavljam, ta “interpretacija prošlosti“ o kojoj govorite. No, ona je uvijek pomalo “spekulativna“ pa po tome nalikuje futurologiji. Nije slučajno da je drevna disciplina koja se bavi prošlošću jedna “-grafija“, a ova nova koja se bavi budućnošću - kažu da ju je utemeljio pisac Herbert George Wells - jedna “-logija“.

Iz razgovora o budućnosti i povijesti vraćamo se u sadašnjost. Zanima me kako Stanko Andrić kao povjesničar gleda na ideju jednog visokog hrvatskog pravosudnog dužnosnika da bi i zatvorskom kaznom trebalo kažnjavati drugačiju interpretaciju karaktera Domovinskog rata od, sada važeće, službene. Odgovara kako mu je bilo kakvo zazivanje sankcioniranja, a pogotovo zatvorskog kažnjavanja, zbog nečega takvog skandalozno i krajnje odbojno.

Bez kompromisa

- Ne znam je li taj dužnosnik malo razradio tu svoju ideju i kakva je točno ta interpretacija u koju se ne bi smjelo dirati. U slobodnom društvu sve treba biti otvoreno propitivanju, bez tabu-tema i bez mišljenja-koja-se-ne-smiju-izreći. Pogotovo povjesničari ne bi smjeli dopustiti da im se zadaju interpretacijski okviri ili termini kojima se moraju služiti jer time iznevjeravaju bit svojeg posla. Tu ne može biti kompromisa jer bez toga nema znanosti - rezolutan je Andrić.

Stanko Andrić živi u Osijeku, a radi u Slavonskom Brodu, u podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest. Na posao putuje vlakom pa presjeda u rodnoj Strizivojni, mjestu nadomak Đakova, na nekoć vrlo prometnoj pruzi Zagreb - Beograd, u selu sraslom s Vrpoljem, rodnim mjestom velikog kipara Ivana Meštrovića. U Vrpolju je rođen još jedan poznati povjesničar, Josip Matasović.

Razgovor nastavljamo o statusu povijesti i humanističkih disciplina u današnjem tržišnom, konzumerističkom i “kapitalističkom” svijetu te o sve prisutnijim pritiscima da se znanost komercijalizira i bude više poduzetnička.

- U Europi i Americi, naravno - objašnjava Andrić - postupna marginalizacija humanističkih znanosti već je dugo aktualna tema, dulje nego u nas. Na američkim sveučilištima to je krenulo već od 70-ih i 80-ih. Postavljaju se sve veći zahtjevi prema tom dijelu akademskog pogona ili akademskog svijeta, da mora biti više orijentiran na društvenu i gospodarsku korisnost, na vlastito zarađivanje novca. U nas je to postalo izraženije posljednjih desetak godina, a dodatno je potencirano ekonomskom krizom i pomanjkanjem novca. Sve što ne donosi profit ili se ne čini upotrebljivim u gospodarskom smislu, dolazi pod znak pitanja, pa je u politici i društvu sve glasniji zahtjev da se izdaci za humanističke znanosti smanjuju i reduciraju, a neke stvari čak i ukidaju.

Andrić kaže kako svatko tko je umrežen u međunarodnom akademskom svijetu skoro svaki tjedan dobiva vapaje ili apele iz neke poznate svjetske biblioteke ili instituta koji se, primjerice, bave poviješću umjetnosti ili nekom granom filologije. Skupljaju se peticije stručnjaka iz tih branši kako bi učinile pritisak na vlade da odustanu od “reformi” i reduciranja ili čak ukidanja knjižnica i sličnih ustanova.

Profitabilna znanost

- U našim, konkretnim prilikama dosta je izražen pritisak na humanističke znanosti - povijest, povijest umjetnosti, književnu znanost, razne filologije, a donekle i na društvene koje su u malo specifičnijem, “međupoložaju” - objašnjava Stanko Andrić pritiske da se znanost komercijalizira i bude više poduzetnička.

- Te su znanosti na razne načine pod pritiscima da se prilagode kriterijima koji vrijede za prirodne i tehničke. To je također jedna od “starih tema” koje su se intenzivirale posljednjih godina. Pokušavaju se uspostaviti kriteriji, ako ne baš ekonomske profitabilnosti, ali onda bar tzv. internacionalne vidljivosti u pogledu rezultata istraživanja, što znači da se jednako kao i u prirodnim znanostima treba ponajprije objavljivati u inozemnim časopisima ili drugim publikacijama. Naravno da tu postoje elementi koji su posve u redu, ali isto tako ima niz bitnih nijansi koje pritom treba uvažiti ako se ne želi napraviti više štete nego koristi.

Problem na koji upozorava Andrić - pritisci da se znanost komercijalizira i bude više poduzetnička - nužno postavlja pitanje koliko je realna opasnost da oni koji su voljni financirati znanstvene projekte utječu na njihov sadržaj. Pitam ga može li se uopće govoriti o tome da bi, kad je historiografija u pitanju, povijest mogli pisati sponzori, na način - kako se sada tvrdi - da je pišu pobjednici.

Znanstvena korektnost

- To je jedan od segmenata tog kompleksa pitanja. To je mnogo izraženije u drugim znanostima koje su ekonomski zanimljivije. Recimo, u medicini gdje se odavno, u angloameričkom i europskom svijetu, privatni sponzori itekako uključuju i financiraju istraživanja, naravno s ciljem da se rezultati tih istraživanja što bolje ekonomski iskoriste, naplate i isplate. Naravno, to uvijek postavlja i pitanje što je glavni kriterij, treba li rezultat biti ono što će odgovarati naručitelju i donositi mu zaradu ili će to biti nekakva znanstvena korektnost. Ako bi u humanističkim znanostima ili u povijesti naručitelji određenih istraživanja bili privatni sponzori, također se može očekivati postojanje raznoraznih pritisaka i da oni koji bi vodili istraživanja i pisali knjige, to ne bi mogli raditi u potpunoj istraživačkoj slobodi i neovisnosti, kao što su to mogli u dosadašnjem pogonu javno financirane znanosti koja pomalo, čini mi se, sve više ostaje iza nas.

Pitam Andrića znači li to da se na neki način vraćamo u povijest gdje su mecene određivali ili usmjeravali umjetničke tokove ili su na njih utjecali. Slaže se da pokušaji komercijalizacije znanosti nisu nikakva povijesna novost i da mecenstvo nije nužno, automatski, nešto loše, pogotovo u umjetnosti. Iz takvih odnosa i sprega financijski moćnih mecena i talentiranih umjetnika, kaže, proistekle su neke od najboljih stvari u umjetnosti. Teoretski, to bi bilo moguće i u znanosti, smatra Andrić, ali upozorava kako u svakom slučaju, u najmanju ruku, valja biti oprezan i pratiti što se događa. Preporučuje oprez: Mi smo u procesu te transformacije i nije jasno kako će to završiti.

S obzirom na to da se Andrić uz znanstveni rad bavi i književnošću - objavio je, među ostalim, i autobiografski roman “Simurg” - a kritičari tvrde da su mu na književnoj i duhovnoj razini “braća po peru“ Danilo Kiš i Bruno Schulz, pitam ga jesu li njegova dva dara - znanstveno-istraživački i književni - sretna kombinacija u kojoj kao književnik može reći ono što kao znanstvenik i istraživač ne može.

- Književnošću se, nažalost, u posljednje vrijeme vrlo malo bavim, tako da o tome mogu govoriti više po sjećanju. I povjesničar može pisati lijepo, zanimljivo, duhovito. No, ipak je sputan podacima iz dokumenata na temelju kojih piše. Za mene je pisanje povijesti ponajprije rješavanje problema. Obično se radi o puno malih problema koji tvore neku cjelinu, istraživačku temu. Kao drugo, to je zadovoljstvo u izlaganju neke povijesne priče na temelju sačuvanih tragova, zapisa. I zadovoljstvo u izlaganju rješenja koja iznalazim za one probleme.

Pisanje književne proze više je nalik na igru čija pravila sam izmišljam. Jezična, pojmovna i tematska kombinatorika tu je puno slobodnija. Cilj nije spoznaja, logička i faktografska, nego sklad, “ljepota“.

Završavamo razgovor vječnom temom zašto se od povijesti, uopće, a na ovim prostorima, posebno, tako malo uči i da li nam se samo zbog toga, povijest tako često ponavlja.

- Unatoč poznatoj krilatici o “učiteljici života“, ne znam koliko se iz povijesti može zaista naučiti nešto upotrebljivo za “život“. Zanimljivo je da je Nietzsche u svojoj poznatoj knjižici, “O koristi i štetnosti historije za život”, kategorije “povijest” i “život” suprotstavio jednu drugoj. Po Nietzscheu je povijest neprijateljica života. Pogotovo mi se čini da je teško iz povijesti izvlačiti neka etička načela. Povijest je prepuna besmislene patnje i nepravde, nekažnjenih zločina, pa čak i slavljenih monstruma. Ako ih već unaprijed nemate spremna, bojim se da ćete iz povijesti teško moći iščitati bilo kakva etička načela. Iz povijesti se možda mogu izvlačiti svojevrsne empirijske mudrosti. No, one često imaju rok trajanja, vrijede stotinjak godina, ponekad nešto više, ponekad i manje. Kao onaj naputak Petra Zrinskoga “Viruj Nimcu kano suncu zimsku”. To je odavno zastarjelo, a na snazi su neke druge slične mudrosti.

Redukcija povijesti

Pa ipak, unatoč tome, povijest kao poznavanje prošlosti svakako ima veliko civilizacijsko značenje i važnost. Dovoljno je samo podsjetiti na to da svi totalitarizmi, podjednako religijski kao i oni društveno-revolucionarni, teže brisanju povijesti ili barem njezinoj radikalnoj redukciji. Kao da je prirodni poriv diktature da sakrije bogatstvo povijesti, da od nas sakrije neke stvari koje se mogu saznati iz povijesti. Malo je političkih sustava koji su posve lišeni toga poriva...