HRVATSKI UMJETNIK

‘Jedan dan sam u potpunosti prolupao, pobjegao u Milano i postao beskućnik. Sada sam talijanska književna zvijezda!’

Menadžer iz Pule Maksim Cristan ostavio je obitelj, unosan biznis i idiličan život. Godinama je lutao, učio preživljavati i družio se s transvestitima. Samo za Nedjeljni otkriva sve

Imao je posao iz snova. Vlasnik trgovine i predstavnik jedne talijanske firme, vodeće u proizvodnji namještaja, s ekskluzivnim pravom poslovanja na tržištu bivše Jugoslavije.

Nosio je isključivo Hugo Boss odijela, mirisao na Calvina Kleina, vozio Chevrolet Berettu, živio na relaciji Pula - Zagreb - Italija.

Uređivao je interijere stanova i kuća tadašnjih novopečenih tajkuna, moćnih političara, tek pridošlim bogatim Hrvatima iz inozemstva koji su živjeli po elitnim kvartovima u Zagrebu. Zadobio je njihovo poštovanje i povjerenje i narudžbe su počele stizati sa svih strana. Imao je posla i novca preko glave.

A onda je jednog dana Maksim Cristan, menadžer iz Pule, poludio.

Prvim vlakom napustio je Hrvatsku, i otišao za Milano. Tamo je živio kao beskućnik, spavao je po ulicama modne metropole, družio se s boemima, beskućnicima, transvestitima, kurvama, kokainomanima i mnogim drugim stanarima ulica Milana. Preživljavao je radeći ono o čemu je uvijek maštao - postao je ulični pisac. Prodavao je kratke romane, pjesme, aforizme koje je sam pisao na bijelim komadima A4 papira, uvezenim običnom klamericom.

Trebao bi cijeli roman

Njegov autobigorafski roman 2007. godine jedan talijanski izdavač odlučio je objaviti. Roman se zvao Fanculopensiero i Maksim beskućnik, uskoro je postao književna zvijezda. Taj roman u Italiji je doživio 5. izdanja, a sada je napokon njagova priča prevedena i na hrvatski.

Izdala ga je kuća Planetopija, a roman Bemteumozak, koji je nekako najvjereniji prijevod talijanskog izvornika, već je u prodaji.

- Napokon - kaže mi 45-godišnji Maksim, dok će Marina Kralj Vidačak, direktorica Planetopije, istaknuti kako ih je oduševio Maksimov spontan, duhovit i originalan stil pisanja.

- Iako piše o teškim životnim situacijama, njegov duh je uvijek pozitivan, uvijek spreman vidjeti toplu, ljudsku, simpatičnu stranu čovjeka - istaknula je.

Za ispričati njegovu priču, uistinu je potrebno napisati roman. Riječ je o nesvakidašnjoj životnoj priči, priči o traženju smisla, otkrivanju istinskog poziva, o ljudskoj dosjetljivosti i izdržljivost, o mračnoj i gorkoj strani života, ali istovremeno prijateljske topline i velikodušnosti.

Priča o trenutku kada je iz najraširenije ljudske vrste, kako sam kaže, ‘normalnihljudi’, postao opasna podvrsta, koja se u žargonu normalnih naziva - ‘tkobitozanjegarekao’.

A sve je počelo tog tmurnog ponedjeljka, u svibnju 2001. kada se, kao 34-godišnjak, trebao naći s jednim bogatim njemačkim gasterbajterom u centru Zagreba. Dan je bio siv, a on je sa svojom Berettom tražio parking negdje na Zelenom valu.

Brutalni grčevi u tijelu

Stao je na semaforu. Bilo je crveno, pa se upalilo zeleno, pa opet crveno. No njegova Beretta je stajala na mjestu. Jednostavno, njegovo stopalo odbilo je dati gas.

- Kreći majmune! Idiote! - negodovali su vozači iza njega, no on se nije mogao pokrenuti.

Pokušao je razmisliti kakva ga je paraliza uhvatila, no mozak mu se jednostavno zakočio. Osjetio je strahovitu paniku i brutalne grčeve po tijelu. U tom trenutku, to je bilo teško objasniti pomahnitaloj gomili vozača koji kasne na posao u ponedjeljak ujutro.

- Kreni, jebem li ti mater, zakasnit ću - kao da ga je probudilo iz neke rastresenosti. Istrčao je iz automobila i počeo bježati.

U slalomu je jurio između pješaka dok je iza njega još odjekivala luđačka bujica psovki bijesnih vozača.

Uletio je u Hotel Central, nedaleko od Tomislavca, uzeo sobu 510 i danima nije izlazio.

Osjećao se kao da je danima radio u rudniku. U sobi je halucinirao, kroz misli su mu prolazili detalji iz njegovog života od djetinjstva u Balama, kraj Pule, do pisanja prve pjesma u rimama, do života u komunizmu, dolasku kapitalizma i početka rata u Hrvatskoj, njegovom poslu, i sivom tmurnom ponedjeljku u Zagrebu.

Nakon nekoliko dana u tami sobe uspio se sabrati i doteturati bez ikakve prtljage do Glavnog kolodvora u Zagrebu koji se nalazi prekoputa hotela. Osjećao sa kao Robert de Niro u “Bilo jednom u Americi” kada iz New Yorka bježi vlakom u Buffalo.

- Kartu za prvi vlak koji ide, nema veze kamo - pitao je na šalteru.

- Za Vukovar - odgovorio je službenik.

- Molim? Vukovar - prenerazio se Maksim. Nije sumnjao, kako kasnije piše u svojoj knjizi, u dobru i široku vukovarsku dušu, grada na istoku Hrvatske kojeg su naši zaboravili, a njihovi napustili, ali je sumnjao da bi se tamo nekako snašao.

- A prvi vlak koji ide na zapad? Dajte mi kartu za prvi vlak koji ide na zapad - tražio je od službenika.

Vlak za Milano kretao je u ponoć.

- Da je to bila racionalna odluka, ne bih bio završio na ulici kao pas. Takve velike radikalne promjene teško se donose s razumom. Mislim da sam živio u velikom sukobu u sebi samome i jednog dana je jednostavno puklo. O tome sam razmišljao putujući u nepoznato. Bio sam uvjeren da se neću izvući i to je za mene bio nekakav zadnji bal bez povratka. Dok se ne smrznem na ulici ili ne umrem od gladi. Nisam imao namjeru opstati. Nije mi izgledalo moguće. U tom duševnom stanju jednostavno sam ispao iz svih kategorija i modela života - objašnjava Maksim.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 00:42