Želimir Šikonja: 'Zbog loših propisa sad nitko ne traži naftu u Hrvatskoj'

Za inženjera Želimira Šikonju vjerojatno možemo reći da je glavni hrvatski naftaš. Kada je u lipnju 2011. imenovan izvršnim direktorom za istraživanje i proizvodnju u Ini , iza sebe je već imao bogato iskustvo na čak dva kolosijeka: po jednom je Šikonja pravi terenac, inženjer proizvodnje i glavni tehnolog na naftnim i plinskim poljima, naftaš u trapericama i gumenim čizmama, sa šljemom na glavi. Po drugom je iskusni rukovoditelj, bivši direktor Sektora za razradu, direktor INAgipa, a kraće vrijeme i zamjenik direktora investicijskog projekta modernizacije rafinerije. Vjerojatno još nikada nije dao intervju u kojem bi objedinio svoje i Inine poglede na lokalno i globalno stanje proizvodnje ugljikovodika i objasnio glavne strateške pravce hrvatske naftne kompanije u kojoj država ima gotovo polovični vlasnički udjel. S inženjerom Šikonjom razgovarali smo u njegovu uredu u upravnoj zgradi Ine u Zagrebu.

Inino godišnje izvješće o poslovanju u 2012. otkriva slom tvrtkine proizvodnje: prosječna dnevna proizvodnja nafte pala je 20 posto u odnosu na 2011., proizvodnja kondenzata 68 posto, prirodnog plina 33 posto... Zajedno, prosječno više od trećine. Je li to sve samo zbog prestanka proizvodnje u Siriji?

- Sve što se događa u našem poslu ima dugi vijek trajanja, sve što sada radimo je posljedica nekih stvari koje smo započeli prije možda desetak godina i više, i sve što sada započinjemo dat će rezultate za osam ili deset godina. Osnovni uzrok tog velikog pada je Sirija. Ujedno, kad gledamo samo dio istraživanja i proizvodnje u RH, prosječna starost naših polja je 33 godine, a što su polja starija, to je pad proizvodnje na njima sve brži.

Gubitak Sirije vas je i naveo da se ponovno okrenete domaćim izvorima nafte i plina?

- Tradicija proizvodnje nafte i plina u Ini duga je više od 60 godina, mi smo tradicionalno radili po Hrvatskoj i vrlo smo malo, nažalost, išli u inozemstvo s obzirom na to da je bilo dosta domaće nafte. Takva je bila politika kompanije i do Domovinskog rata bili smo orijentirani uglavnom na Hrvatsku, s izuzetkom Angole i Egipta gdje smo ušli u koncesije kao partneri. S domaćom naftom dosegnuli smo vrhunac proizvodnje 80-ih godina s Beničancima, a s plinom puštanjem Molvi 90-ih, i postali smo svjesni da, ako želimo rasti, moramo ulaziti u projekte izvan Hrvatske. Takvom strategijom vodimo se i danas. U tom smislu intenzivirali smo svoje aktivnosti i u prošle dvije godine imali značajna otkrića upravo u Hrvatskoj. Ina je prošle godine uložila 1,3 milijarde kuna, a od toga se gotovo 750 milijuna kuna odnosilo na istraživanje i proizvodnju. 75 posto tog iznosa uloženo je u Hrvatskoj. Ove godine planiramo milijardu kuna ulaganja u istraživanje i proizvodnju u Hrvatskoj, što je gotovo dvostruko više nego lani.

Proizvodnja nafte i plina u Hrvatskoj pada, no postoje li izgledi da se nađe još ugljikovodika?

- Hrvatska ima tri glavna geološka bazena: panonski bazen, Dinaride (područje dalmatinskog zaleđa, Hercegovine, Bosne te priobalni, otočni pojas) i Jadran (sjeverni, srednji i južni, koji se, osim po dubinama mora, razlikuju i geološki). Panonski bazen je dobro istraženo područje, izbušili smo oko 4000 bušotina i snimili tisuće kilometara 2D i 3D seizmike. U našem poslu ovo se smatra dobro istraženim područjem. Istraživanja u Jadranu počela su krajem 60-ih godina snimanjem seizmike, počeli smo istraživati 70-ih godina i nastavili smo istraživanja na cijelom području, od juga do sjevera. No dubina mora značajno utječe na tehnologiju koja se primjenjuje. Pomicanjem u veću dubinu tehnologija postaje bitno složenija i skuplja. Kupili smo plutajuću platformu Zagreb 1. Polja, od kojih je prvo pušteno u rad 1999. godine, otkrivena su još 70-ih godina. Srednji Jadran smo istraživali s partnerima, snimala se seizmika, izbušeno je 20-ak bušotina na srednjem i pet u južnom Jadranu. Tražili smo naftu, no osim nekih naznaka tragova nafte, nije bilo otkrića. A ni u okolnim zemljama, počevši od Italije, nije bilo rezultata koji bi ohrabrivali.

No ostale su legende, poput one da Brač pliva na nafti i plinu. One se i danas pronose, a što Ina misli o tome?

- Cijeli taj ciklus srednjeg i južnog Jadrana nije donio očekivane rezultate, no na sjevernom Jadranu smo otkrili polja i njih smo postupno puštali u proizvodnju. Bilo je više razloga zbog kojih je proizvodnja počela skoro 30 godina od otkrića, od tehnoloških do komercijalnih: tanki slojevi, koje je bilo teško identificirati i teško izračunati koliko u njima ima rezervog plina, tehnologija kosog i horizontalnog bušenja bila je u to vrijeme još slabo razvijena, imali smo problema s kontrolom dotoka pijeska. U to vrijeme puštena su u proizvodnju naša najveća plinska polja u Podravini, Molve, Kalinovac i dr., čime smo zadovoljili sve potrebe tadašnjeg tržišta plina na kopnu, a u priobalnom području tada još nije bilo potencijalnih kupaca. Počeo je rat... Na poljima koja smo otkrili 70-ih, prvu platformu smo pustili u rad 1999. godine. To je ciklus koji dugo traje. Kad danas slušate razne naftne gurue u Hrvatskoj koji nude jednostavna rješenja, morate biti svjesni da istraživanje traje od dvije do pet godina, projektiranje i gradnja proizvodnih sustava tri do pet godina, prva proizvodnja, ako ste jako uspješni, ne može početi prije osam do deset godina.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg