Zašto Zagreb ne bismo obnovili na način na koji je to napravio Beč? Zašto Sabor ne bismo rekonstruirali onako kako su to napravili u Njemačkoj s Bundestagom? Moramo li na katedralu vratiti tornjeve od istog materijala i u crkve svodove koji su se pokazali kao loše rješenje? Zar ćemo opet zidati zabatne zidove i dimnjake? Zašto ne bismo napravili staklene stijenke i zašto zabatne zidove ne bismo riješili drvenim panelima? - promišlja na glas Josip Galić, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, na kojem predaje kolegije iz područja nosivih konstrukcija, a inače je i konstruktor (statičar) te usko surađuje s Radionicom statike, jednom od vodećih tvrtki u području projektiranja nosivih konstrukcija, sanacija i rekonstrukcija postojećih građevina.
Pitam ga sanja li ili zaista misli da je to realno, jer mi u Zagrebu već dva mjeseca ne znamo kako sustavno riješiti problem s dimnjacima i toplom vodom, a kamoli da imamo viziju obnove nakon potresa koja bi išla u smjeru spajanja starog i novog, otvaranja prostora modernim idejama, pa i materijalima, a još manje ideju o stvaranju nove vrijednosti od starih građevina. Ni sam Zakon o obnovi koji je u javnoj raspravi nije na tom tragu. No, Galić inzistira da njegova ideja nije utopistička i smatra da bi šira rasprava među stručnjacima raznih profila u kratkom periodu mogla iznjedriti model obnove ne samo Zagreba, nego onaj koji bi bio primjenjiv i na ostale hrvatske gradove kojima je obnova isto tako potrebna.
Nema javne rasprave
- Razočaran sam jer se takva rasprava u javnosti već nije otvorila, svi šute, nema dijaloga, kritike, nema uopće nikakve polemike, ni među strukom. Predsjednik HAZU-a je arhitekt, pa čak ni on nije otvorio tu polemiku. Ako mi sada ne inzistiramo na sustavnoj obnovi i pronalasku modela za njezinu provedbu, bojim se da se ništa neće napraviti. Osobno se ne mogu pomiriti s time da je centar grada prenapučen, isto tako ne mogu prihvatiti kao konačno rješenje da ova zgrada (razgovaramo u Galićevom uredu smještenom u zagrebačkom centru) mora imati sedam zidanih dimnjaka... - govori Galić.
Isprva je, smatra, trebalo građanima pomoći oko hitnih intervencija kako se ne bi dogodila još veća šteta, a do tada je trebalo smisliti model obnove.
- Odmah je trebalo ukloniti opasne stvari koje su potencijalna prijetnja ljudima iznad glave te zaštititi zgrade od kiše, pa i veće štete, te omogućiti ljudima da se vrate u njih - govori Galić i dodaje da je država u tom dijelu trebala pomoći izradom smjernica i tehničkih uputa te da im se moglo pomoći u nekoj mjeri donacijama ili manjim porezom.
Dugogodišnji proces
- Tek nakon popravka počinje obnova. U tom slučaju država treba subvencionirati projekte obnove jer su oni osnova obnove, na temelju njih bi se saznalo koliko što košta te bi na temelju troškovnika vlasnici mogli tražiti kredite, donacije i sl. Pristup obnovi treba biti jasan, a država bi za zgrade u privatnom vlasništvu (stambene i poslovne) dala subvencije za projekte. Seizmička obnova se ne može provesti kroz godinu dana, svima treba biti jasno da je to dugogodišnji proces - ističe Galić.
Model obnove, pak, promišlja kao potpunu rekonstrukciju starih građevina.
- Da bi privatnici obnovili svoje zgrade treba im omogućiti da njihovom obnovom dobiju dodatnu vrijednost iz koje će pokriti troškove same obnove. Znači moramo primijeniti ono što su primijenili Beč, Zürich, Budimpešta i drugi. Pojednostavljeno rečeno, to znači da im se treba dopustiti da naprave potkrovlja od tavana, da kod nižih zgrada dograde etažu ili dvije te da ugrade dizala i balkone s dvorišnih strana, ali na statički ispravan način, jer će time dobiti povećanje kvadrature, a prodajom iste moći će platiti rekonstrukciju zgrade - predlaže Galić.
Osvrnuo se na opasku da za provedbu tog modela postoji niz problema, od imovinsko-pravnih, problematike vlasništva, a i samog parkinga.
- Gradu bi bilo bolje u svakom bloku napravi podzemnu garažu umjesto da subvencionira obnovu, time bi blokovi dobili na vrijednosti, a zauzvrat bi se ljudima omogućilo da, primjerice, izvedu dodatnu etažu - priča Galić.
Zgrade javne namjene za prvu ruku, smatra, treba obnoviti kako bi se njihova sigurnost vratila na razinu prije potresa, a potom treba osmisliti konkretnu obnovu kroz primjerice desetogodišnji period.
- Prvo ide najjeftinija obnova, nakon koje kuće i dalje neće imati veliku razinu sigurnosti, ali ako smo mogli u njima raditi sto godina, moći ćemo još koju. To je bitno jer omogućuje da ljudi imaju gdje raditi. Tek bi nakon toga trebalo krenuti sa strategijom godišnjih subvencija prema svim javnim zgradama te s kontinuiranim ulaganjem u podizanje sigurnosti svih zgrada u Zagrebu i državi, poput energetske obnove. Samo bi trebalo energetsku i potresnu obnovu spojiti u jedno, a za provedbu treba koristiti fondove i Europu. Svakako se treba fokusirati na to da se za fakultete rade kampusi te da se bolnice izmjeste u nove bolnice, a zemljišta postojećih lokacija u centru prodaju ili iskoriste kako bi se umanjio trošak - kaže Galić.
Veći porez
Isto tako smatra da se zakonska odredba da o zajedničkim dijelovima zgrade odlučuju svi stanari, odnosno sto posto, treba pojednostaviti te da je dovoljno da o zajedničkim prostorima poput tavana, podruma ili dvorišta odlučuju 2 ili 3 stanara.
- Bilo bi dobro također uvesti porez na nekretnine i da ovisi o klasi potresne otpornosti i trošnosti zgrade. Primjerice, da za trošne zgrade treba veći porez. Isto tako, upravitelji zgrada moraju postati odgovorni, pa će samim time oni raditi pritisak. Mi sada imamo upravitelje zgrada ‘pro forme’ - promišlja Galić. Krivac za ovakvo stanje u gradu, smatra, nije ni gradonačelnik Milan Bandić, nisu ni zaštitari, nego svi pomalo, pa bi moguće rješenje bilo da sve strane sjednu i osmisle model.
- Rasprava se treba otvoriti na stručnoj razini. Trenutno postoji toliko problema koji se mogu riješiti na razne načine, ali trebamo se oko toga usuglasiti. Primjerice, svodovi u crkvama, zašto se oni moraju vraćati ako su se pokazali kao loši, ima li smisla vraćati te svodove? Može li se to riješiti nekakvom modernijom arhitekturom. Koji je naš put - vraćanje na staro, prije potresa, ili stvaranje nove vrijednosti? - pita se Galić. Propituje također, među ostalim, ima li smisla na katedralu vraćati tornjeve te možemo li Sabor možda dići za dvije etaže, pa ga rekonstruirati (Bundestag je napravio staklenu kupolu).
- Ima li smisla sve te građevine vraćati u izvorno stanje ili možemo, primjerice, vrhove katedrale napraviti od nekog drugog, lakšeg materijala. Trebamo viziju obnove - popravljamo li staro bez primjene bilo kakvih novih znanja, tehnologija i materijala ili gledamo naprijed? Hoćemo li potres iskoristiti kao okidač za napredak? Vidio sam neki dan u novinama prizor žene koja sjedi uz srušeni zabatni zid i pije kavu, zašto bi se taj zid opet zidao, zašto se na njega, primjerice, ne bi stavila staklena stijenka? Zašto Zagreb ne bi izgledao kao europska metropola? - govori Galić dok gledamo grad kroz prozor iz njegova ureda u zagrebačkom centru s dvorišne strane.
- Zar je ovo Zagreb? Više nalikuje na Beirut kad se gleda s dvorišne strane - komentira Galić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....