Uobičajeno rade između 10 i 14 sati dnevno, s vrlo malo slobodnih dana. Dio ispitanih naveo je da im, nakon svih troškova i novca koji pošalju obiteljima, za život ostaje tek 100 do 300 eura mjesečno, a surovi uvjeti stanovanja dodatno otežavaju njihovu svakodnevicu. Mnogi stanove ili sobe dijele s velikim brojem cimera koje je zadesila slična sudbina kao njih same, a bilo je i primjera gdje 17 do čak 30 osoba dijeli isti smještaj u zemlji u koju su, najčešće posredstvom agencija, došli „u aranžmanu” koji ih je u prosjeku koštao od 6.000 do 8.000 eura.
Do ove nelagodne statistike došli su sociolozi Ivan Perkov i Nikola Švenda te asistentica Ana Budimir u znanstvenom radu „Work, Eat, Sleep, Repeat: Iskustva stranih taksista i dostavljača u Zagrebu”, nedavno objavljenom u časopisu Fakulteta hrvatskih studija „Kroatologija”. Trojac je u razdoblju od prosinca 2024. do veljače 2025. intervjuirao 44 strana radnika, preciznije, 16 taksista i 28 dostavljača iz Nepala, Indije, Egipta, Filipina, Sirije, Bangladeša te Ujedinjenih Arapskih Emirata, u dobi od 20 do 47 godina.
- Kao i među domaćim radnicima, i među njima ima različitih ljudi: otvorenijih, zatvorenijih, zabrinutijih, umornijih, optimističnijih. Ipak, često su bili izrazito prijazni, ponekad i pomalo ponizni u načinu na koji govore o vlastitom položaju. To ne bih tumačio kao osobnu karakteristiku, nego kao posljedicu ranjive situacije. Mnogi su snažno usmjereni na zaradu i slanje novca obitelji, pa izbjegavaju sukobe čak i kada su uvjeti vrlo teški, kazao je za Jutarnji list Perkov, docent na Odsjeku za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija, koji ima osjećaj kako su ovi ljudi u hrvatskom društvu tretirani kao građani trećeg reda.
Posebno ga je, kaže, pogodila bešćutnost agencija i drugih koji zarađuju na njihovoj ranjivosti, zbog koje i pristaju na uvjete života ispod praga dostojanstva.
Obećali mu posao menadžera, pa završio na gradilištu
Perkov i suradnici razgovarali su s njima na „domaćem” terenu; u vožnji i na tzv. hotspotovima, mjestima na kojima dostavljači na početku ili kraju radnog vremena obavljaju primopredaju vozila i opreme. Priznali su im ovi muškarci da Hrvatska nije bila njihov izbor broj jedan, već svojevrsna odskočna daska u Europsku uniju, a Lijepa Naša im se, uglavnom, slučajno našla na putu jer je migracija u druge države bila kompliciranija.
Da započnu novi život, pomogle su im agencije, za koje, kao ni Perkov, nisu svi imali riječi hvale. Troje Indijaca otkrilo im je da se, nakon silnog novca koji su uložili da stignu ovdje, osjećaju prevareno. Jednome je obećan posao menadžera da bi isprva završio na gradilištu, drugi nije htio otkriti koja ga je laž također dovela do gradilišta, a treći pak tvrdi da poslodavac za njega ne plaća doprinose.
Većina ispitanih u Zagrebu boravi između jednog i 26 mjeseci, a autori rada su nakon intervjua ustanovili da su taksisti uglavnom zadovoljniji od dostavljača, iako i jedni i drugi kažu da je posao iscrpljujući. „Sleep, work, eat, repeat”, u četiri je riječi sažeo jedan od njih ritam koji ne ostavlja vremena za hobije, edukaciju ili društveni život.
Zadovoljstvo poslom i plaćom, zanimljivo, izrazito varira. Dok je dio sretan jer je posao jednostavan i omogućuje im da „sami sebi budu gazda”, većina je ipak nezadovoljna niskim primanjima i visokim provizijama koje uzimaju platforme, a jedan od njih kaže da mu s računa skinu čak 30% zarađenog iznosa!
Ništa bez videopoziva
Izuzev toga, „uteg” je i to što velik broj ovih ljudi značajan dio zarade šalje obitelji na drugom kraju svijeta. Taj se čin doživljava kao moralna obveza i svojevrsni izvor smisla, no istodobno im produbljuje ekonomski pritisak.
Oskudicu strani radnici osim u lisnici osjećaju i na drugim frontama, pa društveni život za njih gotovo pa ne postoji, što zbog umora i radnog vremena, što zbog jezika i kulturne barijere. Utjehu ipak pronalaze u svakodnevnoj, gotovo pa ritualnoj, komunikaciji s obitelji videopozivima, a izuzev toga, primjećuju istraživači, većina se ispitanika ne druži s ljudima izvan kruga sunarodnjaka. Stoga, pokazalo je istraživanje, nije čudno da su tek rijetki zaista zainteresirani za sustavno učenje hrvatskoga jezika.
- Ne planiram to jer vaš mi jezik ni ne treba. Ionako samo nosim hranu i ni s kim ne pričam, iskreno je odgovorio 30-godišnji dostavljač iz Nepala.
Kako doživljavaju život ovdje govori i činjenica da bi otprilike trećina ispitanika željela ostati u Zagrebu, ali ako nađu bolji posao, mjesto ih neće držati. Iako je riječ o ranjivim i opreznim ljudima, dio njih nije krio kako je Hrvatska bila nužno zlo. Mladi Indijac (22) koji vozi taksi namjerava otići čim dobije vizu za Australiju, a njegovu tri godine starijem sunarodnjaku želja je otići u Poljsku voziti kamione.
‘Nisu samo radna snaga‘
No nije sve tako sivo. Iako postojeći uzorak nije dovoljan za generalizaciju, autori istraživanja tvrde da se analizom primjećuje kako su strani radnici koji dulje borave u Hrvatskoj ipak nešto zadovoljniji od onih koji su kratko ovdje, unatoč tome što je integracija ovih ljudi u naše društvo minimalna. Kako bi im život bio malo dostojanstveniji, Perkov predlaže vlastima da počnu kažnjavati one koji ih izrabljuju i koji love u mutnom.
- Treba nadzirati poslodavce, agencije, uvjete smještaja i kršenja radnih prava. Kao društvo bismo se s njihovim iskustvom morali moći povezati, jer su i naši ljudi desetljećima radili u inozemstvu, često u teškim uvjetima. Zato bismo morali imati više razumijevanja za ljude koji danas dolaze ovdje iz sličnih razloga: da rade, prežive, pomognu obitelji i pokušaju izgraditi bolji život. Ključno je da ih ne gledamo samo kao radnu snagu, nego kao ljude koji ovdje žive, rade i postaju dio društva, poručuje i najavljuje da su u planu i istraživanja drugih skupina radnika, primjerice onih u građevini, kao i iskustava stranih radnika s policijom i zdravstvenim sustavom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....