Maksimir, 18. listopada 1953. godine. Vjetar pirka. Momčad istrčava na teren novog stadiona. Jugoslavija protiv Francuske. Igru prati 45.000 gledatelja. Njih 6000 s jedine tribine, zapadne skeletne betonske tribine, ostali s okolnih stajaćih mjesta. Jugoslavija za koju su igrali hajdukovci Vladimir Beara i Bernard Vukas te dinamovci Tomislav Crnković i Dionizije Dvornić nadjačala je Francusku u prijateljskoj utakmici rezultatom 3:1. Selektori reprezentacije Milorad Arsenijević, Aleksandar Tirnanić i Leo Lemešić skakali su od sreće. Ali, baš je ta utakmica "krivac" što je sve oko stadiona u Maksimiru od početka krenulo krivo. Ili je barem prvi krivac.
"Kako je došlo do gradnje stadiona u Maksimiru? Godine 1946. osjetila se potreba reprezentativnog borilišta grada Zagreba, na mjestu koje po svojem urbanističkom karakteru idealno odgovara ovoj svrsi – u prostoru Maksimira. Ta lokacija sa svojim šumama, jezerima i svježinom pejzaža rijedak je slučaj u općoj fizionomiji jednoga grada. Skandinavci, narod koji možda najdublje proživljava kompleks psihofizičke reakcije, vjerojatno bi odabrali lokaciju sličnu našoj", riječi su to koje je glasoviti arhitekt Vladimir Turina zapisao u "Čovjeku i prostoru" 1954.
Međutim, Turina govori o drugoj lokaciji, ne o Dinamovu stadionu na današnjoj poziciji! O drugom mjestu na Sveticama, ledini blizu pruge, nešto južnije od stvarne pozicije Dinamova stadiona. Bila je to tek prva u nizu kontroverzija oko stadiona u Maksimiru, mjestu koje je u Zagrebu uz Cvjetni trg obilježeno s najviše trauma. Povijest nastanka Dinamovog stadiona u Maksimiru istražila sam 2013. godine za članak u Globusu, kojeg prenosimo povodom današnje najave Grada Zagreba i Vlade RH o gradnji novog stadiona u Maksimir do 2029. godine.
Te davne 1953. godine kad je podignuta zapadna tribina u Maksimiru vladala je poslijeratna neimaština, ali ako ništa drugo, barem je bio gušt gledati domaći nogomet.
Vratimo se u prošlost stadiona koji je odredio sudbinu arhitektonskog barda Vladimira Turine. Povoljnija i jednostavnija lokacija za gradnju stadiona na Sveticama, koju je Turina sanjao za sportsku arenu, otpada potkraj 40-ih zbog imovinsko-pravnih razloga te kreću prvi radovi na sadašnjem mjestu. Turina je tada uzaludno ukazivao da se radi o jedinstvenoj prilici i da se mora izabrati pametnije te da već postoji gotov projekt za veliku arenu.
"Ponovljena upozorenja projektanata i jedan gotov idejni projekt arene sa 100.000 gledalaca, sposoban za gradnju u etapama – nisu tada mogli promijeniti tok zbivanja i na brzinu stvorenu odluku", zapisao je Vladimir Turina.
Veći dio te idealne lokacije bio je pod jurisdikcijom Kaptola i zahtijevao je eksproprijaciju. Od njega se naglo odustaje i donosi se odluka o gradnji preko puta glavnog ulaza u Maksimir, gdje je i danas. Fiskulturni odbor Zagreba zapravo je već bio dodijelio nakon Drugog svjetskog rata NK Dinamu nogometni teren HAŠK-a u Maksimiru.
"Uz teren nije bilo tribina, budući da su stare drvene HAŠK-ove tribine prenesene u Kranjčevićevu na Concordijino igralište. Dinamo je prvo sagradio drvenu baraku koja je služila kao svlačionica, a godinu dana kasnije i zidanu zgradu na južnom dijelu. Na zapadnom je dijelu podignuta mala drvena tribina za svega 30 gledatelja te travnato igralište", istražila je Ariana Štulhofer za svoju knjigu "Sportska arhitektura u Zagrebu".
Potom je Turina sa suradnicima projektirao zapadnu drvenu tribinu za 5000 gledatelja te je stadion 1946. godine privremeno otvoren sletskom priredbom. Iako je postojao nacrt za arenu, izabrana je ova lokacija, te je na sjednici narodnog odbora grada Zagreba, 17. listopada 1953., prihvaćen prijedlog izgradnje stadiona prema projektu Turine, Neidhardta i Erlicha kapaciteta 65 000 posjetitelja. Radovi su započeli iste godine. Bila je to neugodna lokacija za sportski objekt jer su projektanti morali smjestiti stadion na uskom prostoru. "Sa svih strana okružen ogradama i susjedima, poput ograđene trokatnice negdje u nekoj ulici", oslikao je situaciju sam Turina.
Zamislio je da se zbog broja gledatelja napravi velika zapadna tribina, udaljena od ugla i zelenila. Razlog hitne gradnje bila je utakmica s Francuskom, nalog je pao naglo zbog odluke da se igra u Zagrebu. Gradnju je vodio Tempo, vojno poduzeće jer su jedini imali dovoljno čelika i cementa. Radilo se prvo u dvije, a pred kraj u tri smjene.
Arhitekt Franjo Neidhardt radio je za Tempo. "Od 1946. godine počeo je raditi stadion s Turinom i stalno je bio Maksimiru...Ali početkom 50-ih bio je optužen i zatvoren zbog antidržavnih viceva! Osuđen je na zatvorsku kaznu od godinu i pol. Ipak, potreba da se stadion hitno sagradi osigurala mu je drugačiji tretman. U zatvoru je spavao, a danju su ga puštali na gradnju stadiona, što je bio izuzatak", ispričao mi je 2013. godine arhitekt Velimir Neidhardt, današnji akademik i predsjednik HAZU-a, njegov sin.
Za utakmicu je uređen samo središnji dio tribine, a ostatak se dovršavao sljedeće dvije godine. Objekt je izveden u sivom betonu - materijalu našeg vremena, kako je govorio sam Turina i bila je izraz suvremenih strujanja u arhitekturi.
Potom je do 1963. godine dograđena i sjeverna pa istočna tribina. Turina je projektirao tako da ostane dosta otvorene vizure prema maksimirskoj šumi, da se ne pokrije pogled i da ostane mogućnost strujanja zraka. Sjevernu stajaću tribinu nije spojio s istočnom opet kako bi ostavio stadionu prostora da diše. Istočna tribina bila je niska, nenametljiva građevina, uz autorsku suradnju s arhitektom Borisom Magašem.
Stadion kakav je Turina zamislio imao je oblik otvorene potkove. I tu negdje oko 1963. godine, nakon što je dograđena i istočna tribina, kraj je stadiona koji potpisuje glasoviti arhitekt Turina. Kad je odlučeno da će se dograditi i južna tribina Turina se povlači s projekta! Sve je napustio umoran i razočaran. Nedugo zatim, 1966. godine, umire.
Južnu tribinu projektirao ja arhitekt Branko Kincl, njegov student, a završena je 1969. godine. Nakon izgradnje četiriju tribina stadion je imao kapacitet 64 609 gledatelja. No, potpuno je izgubio pejzažni karakter i zatvorio se sa svih strana, a trebao je ostati prozračan.
Majstorstvo njegove zapadne tribine koja je bila objavljena u časopisima arhitekture u svijetu već dosta godina nije moguće vidjeti. Zapadna tribina sa starih fotografija odavno je nestala, dograđena je. Bilo je prijedloga da se jednom obnoviti, oslobodi Turinino remek djelo arhitekture, za manji gradski stadion, a veliki sagraditi negdje drugdje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....