- Nema se o tome što pričati. To su grozne stvari, a vama preporučujem da si nađete neku ljepšu temu, poručilo mi je, da ne kažem i odbrusilo, nekoliko sugovornika koje sam pokušala nagovoriti da progovore o nimalo lakom poslu- fotografiranju sprovoda. Tek nakon desetak obavljenih poziva i preporuka konačno sam pronašla čovjeka koji se bez imalo oklijevanja odvažio govoriti o svojim iskustvima i emocijama nakon gotovo četiri desetljeća snimanja ožalošćenih na posljednjim ispraćajima. Ipak je, kaže, profesionalac u svom poslu, a odraditi se mora i ono što je oku ugodno, kao i ono što zasigurno nije.
Njegovo je ime Predrag Gostimirović, 58-godišnji je majstor svog zanata, vlasnik Foto studija A u Sigetu i smatra da nitko ne bi trebao imati priziv savjesti i odbijati takve poslove.
PROČITAJTE VIŠE Ovo je Krešo Malec, profesionalni perač grobova. Otkrio nam je sve tajne biznisa: ‘Po grobu naplatim 200 eura, evo zašto...‘
- Onda sam mogao biti stolar ili zidar, kaže nam Predrag koji je fotograf praktički od rođenja jer su mu i otac i majka to bili, a nerijetko su ga kao dijete znali odvesti na snimanja ako ga nitko nije mogao pričuvati.
Prvi je sprovod fotografirao još kao klinac, sa samo 16 godina. Na teren ga je na prevaru poslao pokojni otac jer njemu to nije bilo drago raditi, a u to je doba, osamdesetih godina prošlog stoljeća, podsjeća, osim glazbe i velečasnog na sprovodu bilo obavezno imati i fotografa.
Prizori urezani u pamćenje
- Stariji će se čitatelji sigurno sjećati takvih fotografija iz obiteljskih albuma, no nakon kraja 80-ih godina taj je običaj nekako iščeznuo, govori mi i pojašnjava zašto. Smrt je, naime, danas udaljena od ljudi. U ne tako davnoj prošlosti ljudi su se rađali i umirali u kući, a smrt je bila sastavni dio života. Danas je pak situacija drugačija jer ljudi umiru u bolnicama i domovima.
- Samim time, smrt voljenih je odvojena od članova obitelji pa puno ljudi ni ne želi imati fotografiju kao uspomenu na taj događaj, dok je prije to bila najnormalnija stvar. To je stvarno tako, ističe Gostimirović kojemu se kroz godine promijenila percepcija svega povezanog s ovom delikatnom temom. Kao mladić, kaže, nije previše razmišljao o tome jer smrt je tada ipak bila nešto apstraktno i daleko pa bi odradio posao i otišao kući. Ipak, priznaje, ponekad su ga znali šokirati prizori beživotnih tijela u otvorenom lijesu.
- U okolici Zagreba nekada je bio običaj da pokojnik ima bdjenje što nije baš bilo zgodno za vidjeti. U američkim filmovima uvijek vidite da su preminuli našminkani, a kod nas to i nije bilo baš tako. Uglavnom izgledaju kao da spavaju, ali pošto znate da je mrtav osjetite neki nemir, iskreno će.
‘Goreg od toga nema‘
No kako vrijeme prolazi čovjek se mijenja i drugačije gleda na svijet oko sebe. Predragu je najteže bilo kada je bio star oko 40 godina, nakon što je saznao dovoljno o životu.
- S više iskustva imaš i više osjećaja prema ljudima koji su nekoga izgubili. Možda zbog ovog posla imam ‘opušteniji‘ pogled na smrt nego oni koji joj nisu toliko blizu pa se nekako osjećam spremnijim na ono što nas sve čeka. Rekao bih i da mi je postalo lakše shvatiti prolaznost života, pojašnjava fotograf i napominje da nije od kamena pa je nemoguće da posao nekada "ne ponese kući”.
PROČITAJTE VIŠE Poslodavka iz Zagreba zaposlila ‘milu‘ djevojku, uslijedio je hladan tuš, društvene mreže gore: ‘Je li moguće, prvi radni dan?!‘
Najgori su, otkriva mi, sprovodi djece, kada smrt ne ide redom već preskače generacije. Nagledao se nažalost i prizora kada djeca iz cijelog razreda s učiteljicom dolaze posljednji put pozdraviti svog kolegu, potpuno izbezumljeni od tuge.
- Vidio sam slomljene bake koje ridaju nad lijesovima svojih unuka, roditelje koji se ruše u nesvijest od boli. I sam sam roditelj i siguran sam da bi mi to bio najteži udarac u životu. Goreg od toga nema, uvjeren je.
A grozomorne su mu bile i nenadane teške tragedije. Nekoliko je puta prisustvovao sahranama dvoje prijatelja stradalih u prometnim nesrećama, kao i bliskih članova obitelji koji su zajedno napustili ovaj svijet.
- Stravično je kada vidite više lijesova, kada dvije shrvane obitelji zajedno pokapaju svoju djecu, svoje najmilije, govori iz iskustva i priznaje da je nedavno i sam zaplakao na sprovodu svog prijatelja koji je otišao naglo, a poznavao ga je od rođenja.
Fotografija kao dokaz
A otkrio je i što ljudi točno žele vidjeti na fotografijama. Ono što je obiteljima pokojnika najvažnije jest imati svojevrsnu evidenciju tko je došao dati sućut, kao i tko je ostavio koji vijenac ili buket.
- Rodbina od tuge u tom trenutku ne može biti posve skoncentrirana na toliki broj ljudi i onda im fotografije kasnije pomažu. Osim njih, fotografira se i ‘publika‘ i to se radi uz najveći dignitet i pijetet prema pokojniku. Uvijek moram doći dolično odjeven u tamno i pokušati se što manje kretati tijekom sprovoda, pojašnjava Predrag i dodaje da fotograf nikako ne smije biti u centru pažnje, već dovoljno daleko da ulovi svaki detalj ili trenutak koji bi mogao značiti obitelji.
- Nikada nitko ne pozira, a neki me od žalosti ni ne primijete. Nema ni namještanja kadra, sve je spontano i bilježi se samo trenutak u vremenu, kaže pa pojašnjava i zašto je ponekad dobro fotografirati sprovode.
Osim što neki članovi obitelji fizički ne mogu prisustvovati sahrani, jedan od razloga su i dokazi da je netko zaista pokopan ako nema živuće rodbine.
PROČITAJTE VIŠE ‘Besramna namještaljka!‘ Ljude iznenadio neobičan oglas za posao u bolnici, iz Klaićeve se pravdaju
- Te ljude posljednji ispraćuju susjedi ili prijatelji pa je u nekim situacijama dobro to imati fotografije zbog dokaznih postupaka nakon smrti, iz materijalnih razloga, pojašnjava.
Cijena fotografiranja sprovoda u Zagrebu kod Predraga iznosi stotinjak eura, dok je snimanje 20 posto skuplje. Ako je sahrana izvan Zagreba, na to se dodaju i troškovi prijevoza.
Iako su neugodnosti na sprovodima rijetkost, i Predragu i kolegama se ponekad znala zadeiti pokoja mala drama.
- Problemi nastaju kada su narušeni obiteljski odnosi i kada smrt nastupi u takvim okolnostima. Jednom ili dva puta u životu mi se dogodilo da me naruči jedan član obitelji, a drugi ne želi da sam tamo. Ali to je jako rijetko i nesuglasice su se uvijek riješile razgovorom, prisjeća se pa zaključuje priču u nešto vedrijem tonu.
- Srećom ovi tužni događaji nisu moja jedina specijalnost. Volim reći da sam čovjek koji fotografira sve sakramente života tako da sam se nagledao i mnogih sretnih prizora, poručuje Predrag Gostimirović koji je prvu svadbu fotkao u dobi od samo 13 godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....