Među brojnim posljednjim pozdravima upućenim pokojnom zagrebačkom gradonačelniku bio je Facebook status zlatnih veslačkih olimpijaca braće Sinković o tome kako im je "Bandić kupio čamac".
U tom kratkoj anegdoti, a sličnih je od smrti Milana Bandića ispisano na stotine, zapravo je sadržana sva ostavština njegova mandata. Ostavština koja će neko vrijeme još živjeti u diskursu stanovnika glavnog hrvatskoga grada. Jer, u Zagrebu je pojam gradske vlasti, uprave ili kako god u nekim drugim sredinama nazivaju administrativni aparat koji upravlja zajedničkim javnim servisima zamijenilo gradonačelnikovo prezime.
Nije Grad gradio i rušio, kupovao i prodavao, otvarao i zatvarao. Nije gradska uprava betonirala, cementirala i asfaltirala. Nisu gradske ustanove proizvodile umjetni snijeg, hranile potrebite i nagrađivale talentirane učenike. Sve to činio je Bandić - omniprezentno mitološko biće, mali komunalni bog stvoren agitpropovskim križanjem socijalističkih samoupravljača i sv. Franje Asiškog.
Taj pedantno konstruirani i precizno iscrtani portret - kao u nekom romanu Oscara Wildea - s vremenom je zagospodario svojim modelom i oživio. Kult ličnosti pretvorio se u ličnost samu, a identitetske granice gdje prestaje osoba Milana Bandića, a počinje funkcija gradonačelnika Bandića potpuno se izbrisale.
U maniri lujzijanskog apsolutizma sjedinjen je čovjek, njegova funkcija i grad koji mu je povjeren na upravljanje. Estetika grada stopljena je s njegovom estetikom, javni interesi usklađeni s njegovim interesima, a prema kotama njegovih vrijednosti rekalibriran moralni kompas zajednice. Građani Zagreba našli su se u heliocentričnom sustavu "quid-pro-quo" transakcija, sazdanom na proračunskim milijardama i lišenim bilo kakvih idejno-ideoloških skrupula. Tek rijetki bili su dovoljno snažni da se odupru toj golemoj gravitacijskoj sili, pa je orbita Bandićevih satelita s vremenom postala toliko kompleksna da se sustav činio nepromjenjivim. Dok se nije ugasilo Sunce.
Sad je pred nama ledeno doba, razdoblje odumiranja endemskih praživotinja stvorenih u Bandićevoj eri i sudaranja dezorijentiranih orbitalnih objekata koji su Bandićevom smrću izbačeni iz svojih dobro uhodanih i vrlo profitabilnih putanja. Razumljiva je utoliko, barem jednako koliko i komična, potreba nekih aktera Bandićeva aparata da javnost pokušaju uvjeriti kako u tom novonastalom kozmičkom kaosu ipak ima reda, jer je - tobože - pored preminulog gradonačelnika gradom upravljala i skupina profesionalnih operativaca, koji sad valjda mogu nastaviti i bez njega. Jesu li, onda, mogli bez njega i dok je bio živ? Odgovor na to pitanje predstavlja i simbolički početak dugog procesa odvikavanja koji Zagrebu i Zagrepčanima predstoji. Grad koji se nazire na kraju tog puta ipak je bitno drukčiji od onoga kakav je danas i u kakvom je Milan Bandić živio i umro. I u tom budućem Zagrebu gradonačelnik će šampionskim veslačima kupiti čamac. Ali ne zato što je on jedini koji ga, zapravo, uopće i može kupiti...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....