Na trećem katu zgrade na adresi Draškovićeva ulica 80 u Zagrebu vlada tišina. Jedini zvuk koji odjekuje do hodnika je periodično pištanje i izgovaranje brojeva. Tko nije upućen, teško da će znati o čemu je riječ, a riječ je o treninzima pikada za slijepe.
Treninzi se odvijaju u dvije sobe, jednoj manjoj, s jednim govornim pikado aparatom i stolom oslonjenim uz zid, i drugoj, većoj. U trenutku kada ulazimo, u manjoj se nalaze Mika Brčina, predsjednik Parapikado kluba Exit, i Stjepan Čuček, koji inače postiže izvrsne rezultate i u kuglanju.
- Biste li mogli pričekati da dovršimo ovu rundu pa možemo popričati? - pita nas Brčina s kojim smo dogovorili razgovor.
Dok čekamo završetak igre, pratimo tehniku. Aparat za vrijeme igre kontinuirano u jednolikim vremenskim razmacima pišti, a kada se zabode strelica, naglas očitava na koje polje je sletjela te koliko bodova igrač ima. Ako strelica promaši bodovno polje, aparat jednom riječju naglašava gdje je strelica završila: gore, dolje, lijevo ili desno od mete. Na podu, točno 2,44 metra udaljena od aparata, nalazi se drvena daščica dužine 45,7 centimetara, koja, osim što pruža orijentir za udaljenost, preslikava promjer kružnice pikada te tako određuje stazu za igrače.
Primjećujemo da igrači već imaju uhodane metode te, dok Brčina svoje strelice baca iz razine usta, Čučekova je ruka u početnom položaju iznad glave. Nakon nekoliko preostalih minuta napete igre, završavaju i mi se upućujemo u prednju prostoriju, gdje sjedamo za stol.
- Danas smo bili samo nas dvojica, ali nas je inače 13 u klubu. U ovim prostorijama se odvijaju svi treninzi zagrebačkih parapikado klubova, a svatko ima svoj termin treninga - započinje Brčina.
Prvi govorni aparat
- Priča je krenula u birtiji, u prizemlju današnjeg Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, samo je to tada bio odjel za rehabilitaciju poslije stradavanja u ratu. Mi smo tamo bili smješteni kao vojni invalidi, a u toj birtiji u kojoj smo se redovito družili bio je i aparat za pikado. Kroz druženja smo se svi povezali i počeli smo zajedno igrati pikado - govori Brčina o počecima ovog sporta u Zagrebu.
- Nas, koji smo imali oštećenja vida, su oni koji su vidjeli ‘gurali‘ da uđemo u neke normalne smjerove života. Trudili su se pružiti nam sve kako nam se ne bi zatvorila vrata normalnog života - dodaje.
U početku su igrali na standardnom aparatu za pikado uz pomoć drugih, ali kada se u to vrijeme proširila vijest o govornom aparatu za pikado, vrlo su ga brzo zatražili.
- Tih devedesetih, kada smo saznali za govorne aparate, zatražili smo od djelatnika Centra aparat koji će biti ozvučen, koji će izgovarati te brojeve. Nije prošlo dugo i već smo ga 1995. godine imali. To je bio zapravo prvi takav aparat na našem području - prisjeća se ovaj, već iskusni igrač.
- Zvučni aparat je promijenio igru. Za orijentaciju se najviše oslanjamo na stazu jer nam ona točno predočuje gdje je pikado, ona nam je dominantna, ali, naravno, tu je i čitanje brojeva koje nam omogućuje samostalnu igru - objašnjava Brčina.
Igranje je postalo pristupačnije i jednostavnije, samim su se time i vještine igrača poboljšale, a uskoro se postavilo i pitanje natjecanja.
Prva natjecanja
- Prvo smo natjecanje odigrali 1994. godine, za vrijeme Igara ratnih vojnih invalida u Varaždinu. O natjecanju smo čuli od članova HVIDR-e, oni su se već spremali, a i mi smo htjeli sudjelovati. Pitali su nas: ‘U čemu ćete se natjecati?‘. Tek su 2000. godine krenula službena natjecanja, prvo pojedinačno, a onda 2002. i ekipno. Do 2014. godine su se samo održavala prvenstva u Odmaralištu slijepih Premantura, a u toj sezoni počinju ligaški turniri - spominje Edukacijsko-rehabilitacijski kamp slijepih Premantura, koji i danas surađuje s Hrvatskim savezom slijepih. Na prvom ligaškom turniru postojala je jedna liga, a do danas je taj broj, kako je rastao i broj igrača i klubova, došao do tri lige.
- Sada je intenzivno. Treniramo kontinuirano cijele godine, ali nam je ovaj period listopada, studenoga i prosinca uvijek intenzivniji jer sada kreću natjecanja, ligaški turniri i kup utakmice - opisuje njihov raspored, koji je ozbiljan i zahtijeva disciplinu. Treniraju dva puta tjedno, a sati treniranja su danas ograničeniji zbog dostupnosti prostora.
Prije se na trećem katu Saveza nalazio i bar, čiji su se radni sati protezali ponekad i duže od 22 sata, a tada su taj vremenski okvir pratile i prostorije za treninge. Ipak, bar je zatvoren i Savez svoja vrata uglavnom zatvara oko 20 sati. No, treninzi nisu jedini koji su ispaštali tom promjenom.
Sve manje zainteresiranih
Naime, prostori Saveza se, osim za treninge, ponajviše koriste kao društvene prostorije za slijepe osobe. Trener primjećuje kako se sve manje ljudi okuplja te je sve manje prilika za druženje, a mnogo je i razloga zašto.
- Nažalost, dosta se toga u našoj zajednici počelo gasiti. Danas imamo 1200 članova u Savezu na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije, ali nas je 30-ak aktivnih. Jednostavno nema zainteresiranih, pogotovo mladih. Mislim da generalno mladi gube interes za sport, a kod nas je to možda posebno istaknuto jer je sve manje slijepih osoba koje su inače fizički zdrave, ali imaju probleme s vidom. Sve se više slijepih osoba rađa s višestrukim problemima - objašnjava Brčina.
- Moderna je i inkluzija, odnosno integracija slijepih osoba s videćima. S druge strane, koliko god dobro bila osmišljena, ne mislim da se dobro provodi. Ne znam bavi li se tko slijepom djecom na tjelesnom u školama. Pitanje je pokazuje li se i njima kako trenirati, zalaže li se netko da i oni imaju pravilan tjelesni odgoj. Sumnjam da postoji taj trud - priznaje Brčina.
Djeca se ne kreću samostalno
- Razvijaju se u drugim poljima, ali im nedostaju orijentacija i samostalno kretanje. To je problem i roditelja koji se teško odvajaju od svoje djece, a tako ih sprečavaju da se samostalno razvijaju - navodi kako je to trend koji primjećuje kod mlađih generacija.
Naglašava i problem manjka reprezentacije i edukacije za slijepe i slabovidne o tome koje sve aktivnosti postoje. - Sportovi, kazalište slijepih i slabovidnih, druženja... Sve je manje aktivnosti, ali ih i dalje ima. Jedini je problem što se o tome ne govori dovoljno, pa mnogi ni ne znaju što se nudi - zaključuje.
- Nažalost, ne piše se kontinuirano o nama, piše se samo kada su odlični rezultati. Poanta bi trebala biti da se proširi riječ i svijest o aktivnostima. Ako se piše o tome što se događa, veća je vjerojatnost da će se podići i interes - završava Brčina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....