Za zabranu pobačaja 1999. bilo je 24 posto studenata. Danas 39

ZAGREB - Kao veteranka Gay Pridea u San Franciscu i Chicagu, navikla sam na antigay prosvjednike. No, nisam bila spremna na ono što sam vidjela u Hrvatskoj: na apsolutnu mržnju koja je isijavala iz antigay rulje u Splitu”, zapisala je zgrožena Amerikanka Leanne u svom blogu.

Teške pepeljare

Zapamtila je hrvatske mladiće: iz očiju im plamti bijes dok viču “ubij pedere” i podižu ruke u nacistički pozdrav, bacaju teške staklene pepeljare u gomilu i zalijeću se u policijsku barikadu. “Pedere u logore”, zazivali su ti mladi ljudi, grubo nas podsjećajući na pradavna vremena staljinizma ili Hitlera kad se s homoseksualcima obračunavalo zatvaranjem u logore i masovnim ubojstvima.

Mlada Amerikanka ostala je šokirana, zgrožena, zgađena. No, trebamo li se i mi nad tim čuditi? Trebamo li zgroženo i zdvojno odmahivati glavom i pitati se kamo to naša mladež ide, iščuđavati se što se to dogodilo s mlađarijom da tako razmišlja, da kamenuje one drugačije?

Zapravo, nemamo pravo na to zgražanje, kažu stručnjaci. Nije se ništa posebno dogodilo s mladima, ali svašta se dogodilo s ovim društvom. Mladež je odraz nas samih. Iskazuju onoliko tolerancije ili netolerancije koliko je iskazuje i prihvaća društvo u cjelini. Razlika je samo u jednom: mladi su - zahvaljujući upravo svojoj mladosti - spremni javno, bučno, pa i nasilno iskazivati svoje stavove i boriti se za njih. Vidjeli smo: spremni su i kamenovati drugačije, dok će oni stariji misliti isto, ali će se većinom zaustaviti na promrmljanoj psovki.

Bolji od društva

- Nemamo nikakvo pravo očekivati od mladih da budu bolji od društva u kojemu žive - poentira dr. Vlasta Ilišin, politologinja koja se još od 80-ih godina bavi istraživanjima mladih u Hrvatskoj, u sklopu Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

Mladi su integralni dio društva, oni su odraz društva u kojemu žive, a ne izolirana, problematična grupa koju se može tumačiti odvojeno od socijalnog konteksta koji svi dijelimo.

Bez hinjene korektnosti

No, zbog njihove vidljivosti, nesputanosti, nedostatka straha i manjka hinjene političke korektnosti stječe se dojam da se s njima događa nešto dramatično, što nam je puno lakše nego prihvatiti da se nešto dramatično događa s cijelim društvom.

Prema brojnim pokazateljima, cijelo je hrvatsko društvo u posljednjih 20 godina napravilo snažan zaokret udesno. Razlozi su brojni. Pao je komunizam. Katolička crkva, konačno slobodna za javno djelovanje, postala je jedna od najutjecajnijih društvenih institucija. Sve vezano uz komunizam - pa i dio usvojenih liberalnih stečevina, poput prava na pobačaj - postaje ili odiozno ili makar upitno, tradicionalna patrijarhalna načela jačaju i dobivaju pravo javnosti: žene više nisu samoupravljačice, nego čuvarice ognjišta, nekadašnji egalitarni ideal zamjenjuje slika snažnog vođe i oca obitelji. U škole se uvodi vjeronauk. U ratno, nasilno vrijeme ključni identitet postaje onaj “Hrvata i katolika”, s odnekud iskopanim regulama koje se moraju poštovati, makar i prisilno. Sve drugo i drugačije - drugačija nacionalnost, drugačija vjera, drugačija spolna orijentacija - postaje sve manje prihvatljivo, ako ne i neprijateljsko.

- Dva desetljeća retradicionalizacije hrvatskog društva pridonijelo je učvršćivanju tradicionalističke orijentacije dijela mladih, a po tome su slični svojim roditeljima - ističe dr. Ilišin.

Vrijednost vjere i nacije

Sada na scenu stupa generacija odgajana 90-ih: još prije nekoliko godina istraživanja su pokazala da su mladi od 15 do 19 godina još konzervativniji od onih koji se približavaju tridesetoj, još više kao svoje ističu vrijednosti vjere i nacije. Sada je ta generacija na fakultetima: čak 39 posto studenata danas je za zabranu pobačaja ili za to da ga se dopusti samo u iznimnim, medicinski opravdanim slučajevima, što pokazuju rezultati istraživanja koje je Institut za društvena istraživanja proveo lani nad 2000 studenata sa svih hrvatskih sveučilišta. Prije desetak godina, 1999., tako je mislilo 24 posto studenata. Ako je među studentima toliko pala potpora slobodi izbora, logično je da je među ostalim mladima sada podrška još i niža.

Utjecaj krize

Podaci o homofobnosti, odnosno o prihvaćanju homoseksualaca i lezbijki pokazuju da među mladima, osobito studentskom populacijom, tolerancija raste, no podaci o neprihvaćanju još su uvijek frapantni, osobito među mladim muškarcima. Prema longitudinalnim istraživanjima dr. Aleksandra Štulhofera, seksologa sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, sredinom 2000-ih čak 67 posto brucoša na Sveučilištu u Zagrebu smatralo je da je “homoseksualnost neprihvatljiva”. Među djevojkama je taj postotak bio točno dvostruko manji.

U doba velike nezaposlenosti, ekonomske krize, općeg nezadovoljstva i manjka perspektive takvi se stavovi dovode do ekstrema.

- U situaciji velikih frustracija, kao što je današnja nezaposlenost, nasilje posebno eskalira - objašnjava dr. Inga Tomić Koludrović, pročelnica Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru.

To ne znači da je 67 posto brucoša spremno kamenovati homoseksualce, ali dio njih na to je spreman. Kriza, dodaje dr. Ilišin, jača potrebu za iskazivanjem nezadovoljstva. I marginalni povod može biti dobar za iskaljivanje neusporedivo snažnije agresije gdje se rješava nezadovoljstvo nakupljeno raznim drugim problemima.

- U recesiji raste tradicionalizam jer tradicija nudi utočište. U doba nesigurnosti treba nam upravo to, sigurno utočište - navodi dr. Ilišin.

Broj ‘tradicionalista’

Koliko je točno “tradicionalista” među mladima, stručnjaci se ne usuđuju precizirati. Iako se iz stupnja deklarirane religioznosti ne može izvesti direktan zaključak o njihovu broju, ilustrativan je podatak da se samo oko 15 posto mladih izjašnjava nereligioznima. Upravo je vjera razdjelnica “modernista” i “tradicionalista - antimodernista” - nereligiozni se u svim istraživanjima uvijek statistički znatno razlikuju od religioznih po toleranciji i nizu drugih svjetonazorskih pitanja. Broj religioznih mladih ljudi sa 29 je posto sredinom 80-ih, krajem 90-ih naglo skočio na čak 67 posto, a 2004. na cijelih 73 posto.

- U pravilu - ali ne i uvijek, ne obavezno - ‘tradicionalisti’, odnosno oni religiozni i sa značajnijom nacionalnom orijentacijom češće su ruralnog podrijetla, nižeg socijalnog statusa i nižeg obrazovanja. ‘Modernisti’, pak, češće nisu religiozni, urbanog su podrijetla te višeg obrazovanja i socijalnog statusa - tumači dr. Ilišin.

Prihvaćanje autoriteta

“Tradicionalisti” su podložniji predrasudama i prihvaćanju vladajućih autoriteta. - Nasilju su skloniji mladi nižeg socijalnog podrijetla, čiji roditelji ne postavljaju ambiciozne ciljeve - dodaje dr. Tomić Koludrović.

Ciljevi roditelja su ključni jer o njima ovisi i cjelokupni odgoj djeteta. Socioekonomski status pritom je čak manje bitan: ako je roditeljima, primjerice, cilj da im dijete završi studij, cilj im je ambiciozan i tome će podrediti mnogo toga. Mnogo je manje vjerojatno da će u takvom okruženju dijete biti poticano da, primjerice, mlati drugačije.

O splitskom nasilju ne treba razgovarati u kontekstu tradicionalizacije, smatra dr. Anči Leburić s Odsjeka za sociologiju splitskog Filozofskog fakulteta. Jer, tradicionalizacija ne mora biti nužno loša, niti nas retradicionalizacija razlikuje od drugih europskih zemalja. Oživljavanje tradicijskih elemenata, objašnjava, može integrirati društvenu zajednicu, jačati različite identitete u njoj, razvijati je i obogaćivati.

Afirmiranje nasilja

- No, vraćanje na nešto staro, tradicijsko, nije afirmiranje nasilja, nesloboda, ugrožavanje ljudskih života i tuđeg dostojanstva. Kamenovanje ljudi ne smije biti aspekt retradicionalizacije, to je socijalna patologija - smatra dr. Leburić.

Stoga stručnjaci postavljaju ključno pitanje: je li dojam o retradicionalizaciji uopće vjerodostojan? Je li doista društvo skrenulo tako snažno udesno u posljednjih 20 godina kako nam se čini ili je udesno skrenuo samo - trend? Jesmo li ikada doista bili moderni onako kako bismo sebe htjeli vidjeti?

Možda bi se ponašanje mladih moglo objasniti kao običan, očekivani bunt protiv svega što misle i rade roditelji. Možda mladi danas nisu samo tradicionalni kad slušaju Thompsona ako su im roditelji slušali Clash ili Stonese, možda je slušanje narodnjaka i antigay nasilje ipak znak otpora prema liberalnim roditeljima, socijaliziranim u osamdesetima, godinama Novog vala i mekog socijalizma?

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA