Vicko Krstulović: Memoari kojih su se komunisti bojali i sve učinili da ih zaustave

Memoari Vicka Krstulovića (1905-1988) bili bi užasan skandal da su objavljeni kada su napisani. Nije tajna da su visoki dužnosnici bivšeg režima - poput Milutina Baltića - intervenirali prijeteći nakladnicima koji su ih uzeli u obzir. Krstulović je umro 1988., režim u koji je uložio velik dio svojeg napora tada je već bio mrtav, a pokopan je dvije godine kasnije. Ljudi o čijim je akcijama i pogreškama Krstulović pisao veoma kritički - poput Vladimira Bakarića, Josipa Broza Tita, Vladimira Popovića - već su bili mrtvi. Pisao je, zapravo, protiv staljinizma i protiv nacionalizma - a staljinizam (s “kultom ličnosti”) i nacionalizam, međutim, ne samo da nisu bili mrtvi, nego su opet procvali, i u Republici Hrvatskoj, i praktički u svakoj od njezinih stranaka (osim, u stanovitoj mjeri, Gotovčevih liberala) - pa bi Krstulović bio samo glas vapijuće sablasti, koja je promašila povijesni cilj. Glas mrtvaca kojemu nisu dopustili kući, kojemu su ubili sina (da li četnici, da li UDB-a, ako je u tom času uopće još bilo razlike), koji je uzalud talambasao o nekakvoj Jadranskoj orijentaciji u zemlji koja se svog mora boji gotovo kao konj legendarnog majora Stojana…

I to je jamačno razlog zašto je prvi dio tih memoara, koji obuhvaća razdoblje do 1943 godine, objavljen tek sada, 24 godine poslije Krstulovićeve smrti, 22 godine poslije kraha socijalističkog eksperimenta (denaturiranoga zapravo još u začecima, o čemu Krstulović svjedoči iz prve ruke), 12 godina poslije prvoga (i gotovo uzaludnoga) ekonomskoga i moralnog kraha duboko korumpirane karikaturalne kopije staljinizma i nacionalizma barem u Hrvatskoj i Srbiji, pa još u nakladi zemunskog MostArta te sarajevskoga Buybooka, nakladnika koji nastoji povezati tržište i u Srbiji i u Hrvatskoj iz Bosne koja ne uspijeva povezati ni samu sebe. Usput: uzalud ćete naslov tražiti na sajtovima njegovih dvaju nakladnika. Gotovo kao da je Vicko Krstulović u ilegali, još i opet.

Istinabog, njegove memoare prodaju knjižare, pa i na Internetu.

Današnjem čitatelju, osobito rođenome poslije 1970, ime Vicka Krstulovića uglavnom i nije poznato. Osobito je zaboravljeno da je bio 1952-1953 nominalni šef hrvatske države (poslije Vladimira Nazora, pa Karla Mrazovića) kao predsjednik Prezidijuma Sabora NRH, dok ta funkcija nije ukinuta novim Ustavnim zakonom, pa su od onda i partijsko, i zakonodavno i izvršno vodstvo usredotočeni u rukama dr. Vladimira Bakarića, birokrata s hipertrofiranim instinktom za opstanak na vlasti. Krstulović je u Komunističku partiju Jugoslavije ušao 1922, bio je težak i brodogradilišni radnik, sa silnim osjećajem solidarnosti, osobno pošten, tankog obrazovanja što mu je stvaralo komplekse, ali i pobožno poštovanje spram onih od kojih je učio (npr. spram Ognjena Price, te bitno mlađega dr. Ive “Lole” Ribara), jedini iz starije garde kojega je Tito doveo na čelo nekoga pokrajinskoga partijskog vodstva.

Poziv na ostavku

Memoari pokazuju da je bio i tašt, te da do smrti nije uspio pregristi što je maknut sa čela divizije, što mu je pri prvoj podjeli činova dobačen rang majora, te što je segregiran. Među narodnim herojima koji su stupali za Titovim lijesom, pamtio je da su samo on i Koča Popović odbili poći se pokloniti na grob (istinabog, koliko ja pamtim, neki nisu ni htjeli doći, a od onih koji su došli, još neki nisu htjeli pokloniti se grobu, npr. Pavle Jakšić, ali to je za drugu priču). Ali je zapravo dobro i prošao, kad se sjetimo tih vremena (u kojima sam dugotrajno nahrdao samo prenijevši iz ljubljanske Tribune jedan zalom koji je izazivao smijeh na Maršalov račun): Vicko Krstulović je, poslije smjenjivanja Aleksandra Rankovića (koga također nije trpio, a antipatija je bila obostrana, kao i s Ivanom Krajačićem), drugarski savjetovao Titu da ode u mirovinu i prepusti vlast potpredsjedniku Republike Koči Popoviću - što je u najmanju ruku bilo naivno, u tom odnosu nacionalnih snaga, ali Krstulović nije imao sluha za tu disharmoniju ( Matvejevića su, kad je Tita pozvao pismom da podnese ostavku, umalo strpali u umobolnicu, računajući da se nitko priseban to ne bi usudio). Imao je, međutim, istančan sluh za disharmonije s Dalmatincima - pa je tikva između njega i Tita pukla zapravo 1943, na Sutjesci, kada je Tito rekao Krstuloviću: “Razočarali ste me ti i tvoji Dalmatinci”, dok je Krstulović do smrti bio uvjeren da je neposluh Kočin i njegov spasio Tita i Vrhovni štab od uništenja. Tada je raspuštena IX dalmatinska divizija, kojoj je Krstulović bio zapovjednik. “Što nije uspio neprijatelj razbiti Devetu dalmatinsku diviziju, to je izvršio Tito i Vrhovni štab”, bijesno piše Krstulović 45 godina kasnije.

Bio je on poslije toga i ministar unutrašnjih poslova u prvoj (Bakarićevoj) vladi Federalne Hrvatske, i ministar pomorstva i brodogradnje u drugoj i trećoj saveznoj (Titovoj) vladi, i “pretplaćen” na mandat saveznog narodnog poslanika iz Splita - ali nikada više u prvom ešelonu, a osobito ne u užem vodstvu jedine vladajuće Partije. Zato što se Tito radije okružio “frazerima, koji su se pod njegovim skutima čvrsto držali samo za vlast”, tvrdi Krstulović, suviše tašt da bi makar i pomislio da je neka kritika njegova rada bila i opravdana, ali slonovskog pamćenja: bilježi kako je odmah poslije oslobođenja Splita 1944 naredio da se hotel-pansion “Šiler” dâ za ratne siročiće, kao konvikt u kojemu će učiti i raditi. Samokritički priznaje da je odgovoran što je objekt zatim dan Titu: “…bio sam uvjeren da Tito treba da ima mogućnost boravka u Splitu, koji je glavni grad na našoj obali Jadrana i da će to doprinijeti kod njega svijesti da je na čelu pomorske zemlje.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista