VELIKI PUTINOV POVRATAK Kako je sirijskom operacijom Rusiji vratio'imperijalni sjaj velesile', ojačao vlastiti položaj i naveo svijet da zaboravi Ukrajinu

Nakon četiri krvave godine građanskog rata, koji je počeo u ožujku 2011., s više od 250 tisuća žrtava i milijunskim stampedom izbjeglica, od kojega je tek mali dio izazvao kaos, zbrku i napetost u Europi, promalja li se na dalekim sirijskim horizontima neko rješenje? Naime, početkom listopada u tamošnje je sukobe svih protiv svih vrlo bučno i arogantno upala Rusija koja svijetu želi dokazati i pokazati kako se treba razračunati s trenutačno glavnom međunarodnom opasnošću i pošasti - Islamskom državom. Rusi su udarili snažno, onako kako oni već desetljećima znaju raditi. Amerikanci su se digli na stražnje noge. Europska je unija - Francuska, Njemačka i Velika Britanija - nesigurna i prvi put nije tako unisono stala na pozicije Bijele kuće, a regionalni čimbenici različito reagiraju: Iran podržava Putina; u Turskoj zbog dva ulijetanja ruskih zrakoplova u njezin zračni prostor, ali i same akcije predsjednik Recep Tayyip Erdogan prijeti odustajanjem od kupnje ruskog plina, a gradnju NE Akuyu ponudit će drugim partnerima; Egipat smatra da će to pridonijeti slamanju IS-a, a Saudijska Arabija traži da Kremlj prekine s intervencijom.

Zračni udari

Moskva je svojim uletom razbucala situaciju i odnose, a svisoka još napominje da je 420 dana američkih zračnih udara s više od dvije tisuće naleta ostalo bez opipljivog učinka, dok su zračni udari koje tek desetak dana izvodi rusko zrakoplovstvo, a uporabili su i ubojite krilate rakete tipa Kalibr ispaljene s brodova ruske ratne mornarice u Kaspijskom jezeru, stubokom izmijenili reljef i sliku bojišnice. Doduše, nakon što je Rusija u velikom stilu stupila na crveni tepih sirijske bojišnice, nastupio je posvemašnji rašomon, a zaiskrilo je i u odnosima između velikih sila. SAD tako optužuje Ruse da su zapravo došli pomoći svom - jedinom - savezniku Bašaru al-Asadu da opstane na vlasti (SAD je izričito protiv njega i ne želi ga čak ni za pregovaračkim stolom u vezi s budućim ustrojem Sirije), a ne tući se s arhineprijateljem zapadne civilizacije - IS-om. U Pentagonu tvrde da je 90 posto ruskih udara bilo na snage antibašarovske prozapadne oporbene koalicije, a ne na snage džihadista. Rusi to, naravno, opovrgavaju, kao i nagađanja američkih “pouzdanih obavještajno-vojnih izvora” da Putin već ima kuvertiranu i kopnenu invaziju. U igri je, navodno, 150 tisuća vojnika. Neki zapadni analitičari (o tome piše i Financial Times) smatraju ruski angažman bezumnom avanturom, dodajući “ništa manjom i bezumnijom od dosadašnje američke”.

U velikom stilu

Kako god bilo i, napomenimo, koliko god trajalo, jer to je teško odrediti, Rusija se u ovom trenutku vratila u velikom stilu na svjetsku pozornicu. Igra je to na jednu kartu, ali nije Vladimiru Putinu prvi put da tako riskira. Putin se sada pokazuje kao političar s devet, pa i više, života, koji se vrati svaki put kada ga počnu otpisivati, a njemački publicist i Putinov biograf Hubert Seipel navodi kako je Putin dokazao da je jak lider. Bez Rusije se neće moći riješiti sirijska kriza, a htio to Zapad ili ne, s Rusijom će morati surađivati. - Mislim da je Putin trenutačno na sedmom nebu od sreće - ističe Seipel.

Doduše, Vladimir Putin je prije nešto više od godinu dana, činilo se, bio na konopcima, barem kad je riječ o međunarodnom položaju. Ali, razlog nije bila Sirija, nego reperkusije povezane s Ukrajinom. Sjećate li se Ukrajine?! Ukrajina! Država u kojoj se donedavno ratovalo, ali sad je stanje na istočnoukrajinskoj bojišnici zamrznuto, a zemlja se našla pred ekonomskim kolapsom.

Naime, prošlo su ljeto proruski separatisti kod Donjecka (iako tu još nije sve sasvim jasno, ali se nekako podrazumijeva) ruskim raketnim sustavom Buk srušili putnički Boeing malezijskog avioprijevoznika s uglavnom nizozemskim putnicima. Svijet se nakostriješio i Moskvi uveo dodatne gospodarske sankcije koje su trebale uzdrmati Putinov položaj. Rusija se našla u izolaciji, prokazana zbog bešćutnosti, a brojni su se promatrači prisjetili Čehoslovačke 1968., Afganistana 1979. i svih ostalih ruskih intervencija. Nedugo nakon toga strovalila se cijena nafte, propao je projekt plinovoda Južni tok koji se u nekim zemljama, primjerice Srbiji, već počeo graditi, a rubalj se survao u ponor.

No, stvari se polako mijenjaju. Početkom ove godine u Minsku je potpisan mirovni sporazum kojeg se, uz povremena iskakanja, svi pridržavaju. Tako se pritisak na Rusiju s te strane ublažio. Rubalj se nakon nekog vremena ustabilio, ruska ekonomija nije posrnula, kako se bilo predviđalo, a sređeni su i “naftno-plinski poslovi”. Osim toga, nedavno je potpisan i sporazum o gradnji novog plinovoda prema Njemačkoj kroz Baltičko more - Sjeverni tok 2. Njemačka je veoma zainteresirana za taj projekt jer bi njegovom realizacijom - a prema planu, trebao bi profunkcionirati već za četiri godine - postala glavni europski distributer ruskog plina za Europu. Kraci tog plinovoda spustili bi se na Austriju i Italiju, a možda bi skrenuli i prema Francuskoj. Tako bi zapravo Rusija i Njemačka imale pod kontrolom većinu plinskih potreba Zapadne Europe. Osim toga, kremaljski lider Vladimir Putin ne samo da nije politički ugrožen u svojoj zemlji, nego je jači nego ikad. Njegova je vlast neupitna. Oporbe zapravo nema. Postoji tek u natruhama i egzistira najviše zahvaljujući zapadnim medijima. Ona parlamentarna puše u isti rog s Kremljom, a izvanparlamentarna se nije snašla (još joj je likvidiran i istaknuti član Boris Njemcov) u ovoj situaciji te je prokockala antiputinovski naboj otprije nekoliko godina kada se na prosvjednim skupovima okupljalo i do 200 tisuća ljudi. Cijela Rusija tako je spala na Putina. I propagandna mašinerija je odradila svoje tvrdeći da Rusiju isključuju i izoliraju jer je jedina alternativa SAD-u. Za sve teškoće i sankcije nije kriv Putin, zbog aneksije Krima (to je čak prihvatljivo i za većinu antiputinovske proeuropske oporbe), nego ljubomorni i zavidni Barack Obama. Rusija istupa pravedno, protiv “istospolnog” svijeta u kojemu postoji samo jedna supersila.

Radost Rusa

I sada ju je, na radost većine običnih Rusa, Putin vratio na svjetsku političku scenu. Biti ključni čimbenik međunarodnih odnosa važna je stavka u životu velike većine Rusa. Oni jednostavno žele da njihova zemlja igra bitnu i važnu ulogu u međunarodnim političkim odnosima. A Putin im je to dao. Možda je to tek privid, ali trenutačno funkcionira. Rusija želi da je SAD, Njemačka, Francuska i Velika Britanija prihvate kao ravnopravnog partnera, može i suparnika, ali istovrijednog.

Svojom sirijskom operacijom Vladimir Putin je, prvo, vratio Rusiji nekadašnji “imperijalni sjaj velesile”, čime će ojačati vlastiti položaj. Drugo, uspio je svjetla svjetske javnosti skrenuti s Ukrajine i ostaviti Kijev da se kuha u vlastitom sosu, a proruski separatisti dobili su jasan naputak da ne “čačkaju mečku”. Putin je zato sve stavio na sirijsku kartu. Igra sirijski gambit. Treće, angažirao se na strani Bašara al-Asada jer mu je on jedan od rijetkih saveznika, i to ne samo u tom dijelu svijeta. Rusija, shvatio je Kremlj, ne može igrati ulogu velesile ako nema saveznike. Zato se grčevito drži onih rijetkih preostalih. No, ovakvim odnosom prema Siriji, odnosno predsjedniku Bašaru al-Asadu, Putin šalje poruku ostalim saveznicima i potencijalnim saveznicima da će ostati uz svoje saveznike, da će im pomoći i neće ih napustiti ni po koju cijenu. Rusija je, kako nam kaže analitičar moskovskog Komersanta Maksim Jusin, time poslala poruku da je pouzdan i vjeran prijatelj koji će, ako treba, ići i protiv najškakljivijih neprijatelja, samo da sačuva svog druga.

Rusija je, na Bliskom istoku, spala samo na upitnog Bašara al-Asada kojemu se bez pomoći Moskve ne piše dobro. A i tada nije sigurno da će uspjeti opstati. No, Rusija je shvatila da će, ako se ne uplete u Siriju (ne samo pokazujući svoju vojnu moć), ostati izolirana tek na određene dijelove bivšeg SSSR-a koji ionako migolje iz njezinih ruku. No, ovo je poruka i tim zemljama da Rusija nije slaba i da su došla druga vremena pa bi opet trebale svoje poglede okrenuti prema Moskvi, a ne očijukati s Washingtonom.

Malo nemira

Uz to, Putin je uspio konačno unijeti i malo nemira u odnose SAD-a s glavnim europskim partnerima, a o kojim je razmjerima riječ, tek će se vidjeti. Naime, na toj mogućoj pukotini Vladimir Putin je gradio i svoju “ukrajinsku” politiku. I ruski diplomatski napadi usmjereni su na Washington, a ne na EU. S Europom Putin želi suradnju te joj poručuje da je ona dovoljno samostalna da ne mora igrati kako Bijela kuća svira. Prva je popustila Njemačka koja, kako je rekla kancelarka Angela Merkel, nema ništa protiv toga da se Bašar uključi u pregovarački proces te da i on mora imati zagarantiran svoj stolac. Angela Merkel je također uvjerena da se sirijski gordijski čvor ne može presjeći ne samo bez Rusije, nego i bez Irana. Rusija je vezala Iran uz sebe upravo time što traži i mjesto za njega u Siriji (Iran je dopustio da rakete iz Kaspijskog jezera prolete kroz njegov zračni prostor).

Traženje saveznika

Pozicija Angele Merkel izazvana je, između ostalog, s dva važna strateška elementa. Prvo, Njemačka već počinje osjećati blagu paniku zbog bliskoistočnih imigranata kojima se ne nazire kraj, a procjene o dolasku više od 1,5 milijuna ljudi uznemiruje Njemačku i komplicira njezin unutarnji politički život jer prvi put raste nezadovoljstvo prema njemačkoj kancelarki. Prodor izbjeglica, bez obzira na izdašnu financijsku injekciju Turskoj koja ih prima, neće se zaustaviti bez okončanja rata. Stoga je Njemačkoj ruska operacija prihvatljiva, kao i svaka ona koja nudi zaustavljanje seobe naroda. Drugi razlog je već spomenuti Sjeverni tok 2. Budući da je Rusija pod ekonomskim sankcijama, a i iz Bruxellesa su poručili da od posla s Gazpromom neće biti velike koristi, Berlinu je stalo da se i to riješi kako bi počeli s plinskim poslom stoljeća. Zato Putin misli da je u Angeli Merkel našao saveznika kojim može potkopati utjecaj Amerikanaca te Rusiju ponovno uglaviti među najmoćnije zemlje svijeta - G-8. No, to je riskantna igra jer je Njemačka, potresena izbjeglicama i aferom VW, ranjiva.

Opijen sadašnjim uspjesima, Putin želi proširiti svoju akciju i na Irak. No, i tu je situacija skliska. Naime, u toj zemlji saveznici su mu šijiti koji su na vezi s Teheranom. IS je, doduše, u toj zemlji jači, ali ako su točne informacije da u Siriji Rusi više tuku oporbu, a ne IS, može li se dogoditi da i u Iraku budu na dispoziciji šijitskim snagama, a ne samo usmjereni na borbu protiv džihadista. Iako SAD naziva Putinovu sirijsku epizodu “tragičnom strateškom pogreškom”, neki ruski analitičari smatraju da je državni tajnik John Kerry često na telefonu s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom i da se mogu očekivati neki pomaci. Konačno, Washington poziva Moskvu da koordinira svoje letove s koalicijskim udarima po IS-u, a ne da soliraju i šmiraju svojim podacima - tvrde da gađaju IS, a zapravo tuku po oporbi.

Konstantin Sivakov, umirovljeni visoki dužnosnik Glavnog stožera ruske vojske, smatra kako bi bilo bolje da se Sirija “podijeli u dvije zone odgovornosti, rusku i američku”, kako ne bi dolazilo do nesporazuma između dva zapravo saveznika unutar Sirije. Sivakov također ponavlja Putinove riječi iz UN-a da je potrebna koalicija protiv IS-a kao nekada antihitlerovska jer “IS danas nije ništa manje opasan nego nekada nacifašizam”.