VELIKA ISPOVIJEST UNUKE BRANKA GAVELLE Legendarna profesorica francuskog, koja pravi najbolje kolače u Zagrebu, otkriva svoju životnu priču

Yvonne Vrhovac je legendarna sveučilišna profesorica francuskog jezika u Hrvatskoj. Unuka je genijalnog Branka Gavelle, kći doktora prava Batušića, supruga profesora doktora Darka Vrhovca. Brat joj je akademik, teatrolog Nikica Batušić. Sin Radovan je ugledni zagrebački liječnik, hematolog. Završila je zagrebačku Klasičnu gimnaziju pa diplomirala na Filozofskom fakultetu. Provela je djetinjstvo i adolescentnu dob s djedom Gavellom, a zrelu dob podučavajući učenike i studente francuskom jeziku, za što je dobila prestižni francuski Orden viteza Legije časti. Ovih dana pripremila je doma, po starom zagrebačkom običaju, za Božić i Novu godinu - čak 19 vrsta malih kolačića: truffe, kletzenbrot, išlere, paprenjake, florentinere... To su najbolji kolači u gradu. Stan joj je pun knjiga, slatkiša i umjetničkih slika, portreta slavnih osoba hrvatske kulturne povijesti. Zove se Yvonne, to se izgovara Ivón, učenici su ju zvali Ivonka. Vrlo bistra i živahna gospođa. Autoritet, bez sumnje.

- Želite li čaj? Crni engleski? Lady Grey, breakfast tea?

Hvala. Molim crni engleski. I vaše kolačiće o kojima mi svi pričaju...

- Naravno, kolačiće. Takve domaćice više i ne rade. Mukotrpno je, traje danima...

Sami živite?

- Da, ali obitelj je tu, u istom kvartu. Nije mi dosadno, ali usamljenost je ipak gadna pojava. Radim i dalje. Ustrajno se borim za francuski jezik koji je izgubio moć koju je ranije zasluženo imao.

Otkud ta ljubav prema francuskom jeziku?

- Mislim da je sve počelo od jedne prapraprabake po majčinoj strani koja je u naše krajeve došla iz Francuske. Zvala se Eugénie Rondot. A u ovom stanu gdje smo sada stanovala je moja baka Emma Gavella, prva supruga Branka Gavelle. Vidite, ovaj keramički čajnik je baka Emma donijela iz Oxforda gdje je studirala. Na njemu piše: ‘Utopite svoju tugu u šalici čaja’.

Tužni ste?

- Ma, nisam. Tek sama... Ali, radim. Ja sam šesta generacija u familiji koja se bori za francuski jezik. Nastavljam tradiciju... ‘pour l’amour de la France’.

Mislite na francuskom ili na hrvatskom? Sanjate na francuskom?

- Dogodi se - na francuskom. Kad sam bila na jednoj operaciji u bolnici anesteziolog je provjeravao jesam li uspavana, a ja počela govoriti francuski... tonula sam već u san. Francuski je neminovno snažan u mojoj podsvijesti. Iako, moj jezik je, jasno, hrvatski.

Hrvatski znate izvrsno...

- Nisam baš sigurna. Po tati, Batušiću, ja sam Zagorka. Svakog ljeta sam po mjesec i pol, s mojim bratom Nikicom, bila kod bake u kuriji u Zlatar Bistrici. Znam savršeno kajkavski jezik.

Kako vas zovu u obitelji?

- Ivón. Brat me zvao Seka. Moj tata je htio da se zovem Barica ili Magdica. Mama je presudila i rekla - Yvonne, kako bi se nastavila tradicija obitelji od praprabake Eugénie. Učenici su mi dali ime - Ivonka. Počela sam raditi 1963. u Klasičnoj gimnaziji. Moji prvi učenici danas imaju preko pedeset godina... radim više od 50 godina u prosvjeti i još sam živa i zdrava. Uživam što me još trebaju na fakultetu iako sam već dugo u mirovini. Jedanput tjedno imam seminar na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta.

Djed Branko Gavella?

- To je poseban lik. Dedu Branka sam upoznala tek kad sam imala sedam godina. Nije živio u Zagrebu. Bio je u Brnu, u Bratislavi pa u Ljubljani. Došao je 1947. Deda Branko se srdil na mamu jer mi je dala to ime, Yvonne. Zvao me ‘dijete bez genitiva’. Tako me i prestavljao ljudima na ulici. Mene je bilo sram, naravno. Yvonne stvarno nema genitiva u hrvatskom jeziku. A u francuskom jeziku nema deklinacije. Dodaju se prepozicije, prijedlozi, pred ime.

Kako je bilo upasti u zbornicu sa svojim bivšim profesorima, sa 23 godine?

- Jako neobično. Sabadoš, Zmajlović, Bauerica, Danonka, Vukovićka, Grozdanička... sve su to bili moji profesori, a sad ja - među njima. Nisam znala niti kak’ se ulazi u razred... Ja profesorica? Nije to lagan posao.

Foto: Boris Kovačev / EPH

Imali ste tremu?

- Strašnu tremu. No stari profesori su mi pomalo otkrivali tajne tog posvećenog zanimanja. A, i mama i baka bile su profesorice francuskog. Još i danas znam imati tremu...

Učenici i učenice su bili pristojni prema mladoj profesorici francuskog?

- Daaaaa... No, ipak, neki dečki, maturanti, su mi potajno slali neka mala ljubavna pisma... na ceduljicama.

Bili ste...

- ... ‘komad’, mislite? Pa izgleda da jesam. Neki su se usudili to reći, neki su mi to napisali. Sviđala sam im se. Pa, imala sam tek pet godina više od njih. Ali, to je sve bilo vrlo, vrlo pristojno. Ja sam se jako ozbiljno držala... Čujem i čitam po novinama kako danas učenici u srednjim školama svašta rade. Čak i tuku profesore, viču na njih, psuju ih... prijete im... čak i u osnovnoj školi... To stvarno ni dobro.

Družite se i danas sa svojim prvim učenicima?

- Povremeno. Jako sam voljela taj svoj prvi razred. Oni su bili zaljubljeni u mene, a i ja u svih njih.

Je li se promijenio način učenja stranih jezika u našim školama?

- Je, i to nabolje. Od osamdesetih godina puno se više inzistira na komunikaciji. Prije su se učile gramatičke strukture rečenice, izolirane rečenice koje su se učile napamet. Francuski jezik nije baš lagan.

Pa, svaki strani jezik je poseban i u početku težak.

- Točno tako. U engleskom se, možda, brže dođe do jednostavne komunikacije, ali kasnije engleski postane vrlo težak, ako ga želiš izvrsno naučiti. Ima puno idioma. Prijedlozi pred glagolom potpuno znaju promijeniti njegovo značenje. I njemački je jako težak. Stoga su latinski i starogrčki izvrsni temelji za učenje gotovo svih europskih jezika. A... zamislite kako je hrvatski jezik težak Francuzima, Englezima, Nijemcima...

Vidim tu na zidu portret biskupa Maksimilijana Vrhovca... U rodu ste?

- Je, portret je tu, ali nismo u bližim obiteljskim odnosima.

Kako se sjećate Branka Gavelle? Kakav je bio - privatno?

- Bili smo zajedno od moje 7. do moje 22. godine. Onda je umro, 1962. Bio je redatelj, teoretičar, estetičar, filozof, teatrolog, profesor, pedagog... a doma je bio - deda. Napustio je moju baku Emmu... i otišao od kuće...

Bio je osebujan čovjek?

- To je blaga riječ, osebujan.

Bio je tiranin, u teatru?

- Možda, ali vrhunski redatelj i pedagog. Ostavio suprugu s dvoje male djece, mojom mamom Ivanom i njenim bratom Mihovilom. Jednostavno je - otišao. Zbog nekih društveno-političkih prilika, u Zagrebu. Tako je rekao. Otišao je režirati u Beograd pa u Bratislavu, Brno, Krakov, Ostravice, Trnavu... Negdje 1947. ili ‘48. mama nam je iznenada najavila: uskoro ćete upoznati dedu. Pitala sam je: ima li deda bradu? Ja, do tada, nisam još upoznala nijednog dedu. Meni je deda bio lik iz priče, iz ‘Heidi’, na primjer. Kad je došao, živio je odvojeno od nas, sa svojom mamom, mojom prabakom Olgom Gavellom, rođenom Mussulin. Mi smo bili u Hebrangovoj, ranije Braće Kavurića, a on je živio u Boškovićevoj, tu blizu.

Kad se Gavella vratio u Zagreb?

- Otišao je iz Zagreba 1924., vratio se 23 godine kasnije. Imao je, u međuvremenu, a i kasnije, puno prijateljica, ljubavi, ljubavnica, glumica...

Tko je bila glavna?

- Zlata Đunđenac. S njom se vjenčao dva puta. Vjenčao pa razveo pa je opet oženio. Zlata je bila izvrsna operna pjevačica, sopranistica.

Tada je radio u Zagrebu?

- Ne, Gavella je prvo režirao u Ljubljani. Pozvao nas je 1948. na premijeru pa smo s mamom otišli u Ljubljanu. Spavali smo tjedan dana u hotelu ‘Slon’. Srela sam ga u foajeu hotela dok je razgovarao sa svojim scenografom Vladimirom Ivanovićem Žedrinskim, Rusom. Odveo nas je u ložu u mezzaninu teatra, sjeo i počeo - hrkati, jako glasno. Glumio je da spava kako bi meni, maloj curici, bilo neugodno što mi deda hrče u kazalištu. Svi su nas gledali... To je njemu bio ‘štos’. Idemo po cesti, on me drži za ruku i veli nepoznatim ljudima: ‘gle’čte ovu malu, ona je bedasta’. Mislim da je to bio njegov način ‘igre djeda i male djevojčice’, mene. Jedanput me je prije predstave Janačekove opere ‘Jenufa’, koju je sjajno pjevala Zlata Đunđenac, gurnuo pred zastor prepunog kazališta, na pozornicu... Jako sam se preplašila... Deda Gavella je mislio da je to duhovito. Borio se, na svoj način, za ljubav Nikice i mene, svojih ostavljenih unučića... Sjećam se, u Dubrovniku na Ljetnim igrama, imao je u parku Gradec probu ‘Tirene’, Držićeve. Nikica i ja smo gledali. Bili su tamo svi glumci, Tonko Lonza, Marija Crnobori... i deda je najedanput zaustavio probu i viknuo: ‘Nikica i ti mala, kak’ se zovu ti stihovi? Heksametar? Ditiramb?’ Bilo nam je jako neugodno... Drugi put nas je zvao na ručak u restoran pa nas ispitivao o književnim i dramskim djelima. Nakon ručka dao je Nikici 1 dinar i 50 para, dinari su tada bili, a meni ništa... tek jedan stari - gumb. Nisam znala dovoljno...

Čudan gospodin...

- Je. Ali, bio je, ipak, moj dragi deda. Boem vesele ćudi. Moćan čovjek, visok, velik, ogromnu glavu je imao. Hodao je sa štapom kojim je rado udarao po pločniku. Bez brade... koju sam ja zamišljala da svaki deda mora imati... Volio nas je, u to sam sigurna, ali to je neobično iskazivao. Mislim da je, zapravo, imao grižnju savjesti što je naprasno ostavio našu baku Emmu. S druge strane, kod Nikice Batušića, mog brata, deda Gavella je zaista pobudio ljubav i veliki interes za kazalištem.

Vi, čini mi se, u ljepšem, sličite na djeda...

- Ma nemojte...

Gavella je bio nagla osoba?

- Vrlo impulzivan gospodin. I genijalan, istodobno.

Čitao sam članak Inoslava Beškera u kojem spominje da je Branko Gavella bio Cincar?

- Deda Branko je bio Grk, porijeklom. U Ateni ima u telefonskom imeniku 35 ljudi koji se prezivaju Gavella. Negdje se zna naći da piše Branko Gavella: Grk i Cincar. Njegov deda Gjuro je došao u Zagreb i bio vrlo uspješan, bogat trgovac. Trgovao je s užadi i dekama. Bio je mecena raznim umjetnicima. Imao je u Starom teatru na Markovom trgu ložu u mezzaninu sa svojim imenom. Deda Branko je rođen u Zagrebu. Njegov tata je kupio kuću na sjevernoj strani Jelačić placa, to je tam’ gdje je danas prolaz Harmica, broj 6 je na kući. To je bila ‘kuća Gavella’.

Spomenuli ste mi Eugénie Rondot...

- To je ženska strana obitelji. Eugénie je živjela u Alzasu, u gradu Colmaru. Nije joj se sviđala situacija u Alzasu, ni jak utjecaj Nijemaca... Godine 1828. njena kćer Emma Rondot spakirala se i stigla do Osijeka. Tamo je bila guvernanta u jednoj imućnoj obitelji. Učila je djecu govoriti francuski. Onda se udala za vlasnika tog imanja koji se zvao Josip Otto, porijeklom iz Moravske. Emmina kći, koja se isto zvala Emma, udala se za Mađara Füleppa. To je moja prabaka. Kasnije su se preselili u Zagreb i kupili ovu kuću u sadašnjoj Hebrangovoj gdje mi sada razgovaramo. Bila je to dvokatnica. Između te kuće i Kazališta bila su, davno, kukuruzna polja. Prabaka Emma bila je, možda, vidovita jer je rekla: tu će jednom biti centar grada. Pogodila je. Potom im je slavni arhitekt Planić, po njenoj zamisli, dogradio fenomenalan stan na prije nepostojećem trećem katu. Njena kći, treća Emma zaredom, je moja baka Emma Fülepp, prva žena mog dede Branka Gavelle. Jasno? Sad skoro sve znate.

Skoro?

- Da, skoro. Niti je ne znam sve. Bila je to, i sa ženske i s muške strane jedna velika zmešancija kultura i nacija.

Zanimljivu obiteljsku sagu mi pričate...

- Moram vam još reći da je Gavella, uz ljubav prema teatru i sklonost ženskicama, odlično igrao bridž, bio je strastveni kartaš. Igrali su on Kombol, Weiss.. i još netko. Da, i bil je nogometni sudac, zamislite. Sudil je prvu prvenstvenu nogometnu utakmicu u Hrvatskoj. Igrali su Hrvatski športski klub Croatia i Tipografski športski klub. Deda je sudil. To je bilo 1912. godine.

Bojim se da gubite bitku francuskog jezika s engleskim.

- Znam. Ali ipak stalno potičem učenje francuskog jezika u Hrvatskoj. To je jezik europske kulture, to je jezik svjetske diplomacije...

... bio. Prvi svjetski jezik je, desetljećima, engleski.

- Bitka nije izgubljena. Već 50 godina se borim za francuski jezik. Dobro, danas u vrijeme kompjutora i interneta svatko zna engleski. Ali, zašto ne znati još jedan jezik? To obogaćuje. Ne smijemo dozvoliti da francuski potpuno nestane iz našeg obrazovnog sustava. Bitno je početi rano učiti strane jezike, već od prvog razreda osnovne škole. Učenje stranog jezika je kod nas od 2003. godine obavezni predmet. To je izvrsno. Jasno, danas kod nas 95 posto učenika bira engleski. Na drugom mjestu je njemački, na trećem talijanski, a tek je četvrti francuski. To je besplatno školovanje, što nije nebitno. U Zagrebu već i blagajnice u Konzumu znaju engleski. Ali, uz engleski, suvremeni čovjek mora znati barem još jedan strani jezik. Zašto ne francuski? To ima logike: francuski. Francuski je krasan jezik. Pjevan je i šarmantan. Engleski jest ‘Lingua franca’, ali nije dovoljan. Ja ću se boriti za francuski ‘Au bout de souffle’ - do posljednjeg daha. Ideja Vijeća Europe je da svaki čovjek uz materinski jezik treba znati još barem dva jezika. To će postati standard. Ja glasam za engleski i francuski.

Shvatio sam to...

- Naš narod ima poseban talent za učenje stranih jezika.

Kako održavate sjajnu kondiciju u kojoj vas nalazim?

- Hodam u prirodi, idem na gimnastiku redovito. Kuham savršeno, ali ne jedem puno. Čitam i obnavljam znanje njemačkog jezika. Govorim francuski, engleski i njemački. Obožavam ići u kazalište. To je jasno, zar nije? Ovaj intervju mi je najljepši poklon za Božić i Novu godinu... Prisjetila sam se mladosti... Staru i Novu godinu sam doma. Sama...