Biti Turčin je tada bila prednost, ljudi su nas voljeli, posebno Slobodna sirijska vojska (tada glavni protivnik sirijskog predsjednika Bašara al-Asada).”
Tako svoju priču počinje Bunyamin Aygun, fotoreporter turskog dnevnog lista Milliyet, jedan od rijetkih koji su završili u rukama takozvane Islamske države kao zatočenici te se izvukli živi (IS). Na početku svog razgovora za portal Al-Monitor ističe se kako je Aygun bio među prvima koji su, odmah nakon što je počela pobuna u Siriji, počeo pratiti sve što se ondje zbivalo.
Bilo je to i doba kad su krenule prve informacije da Turska dozvoljava prelazak radikala koji se namjeravaju boriti u bilo kojoj sirijskoj skupini, samo da nisu uz još uvijek predsjednika Bašara al-Asada ili Kurde (koji će kasnije postati glavna udarna snaga međunarodne koalicije na terenu upravo protiv rastućeg IS-a).
Aygun je tada bio dušom i tijelom na strani pobunjenika i djelovali su mu kao stvarna snaga na vojnom i političkom planu koja bi mogla promijeniti stvari. Ističe kako su ljudi tada “prodavali sve što su imali kako bi osigurali da revolucija potraje”.
Vremena su se jasno, mijenjala, na sirijskoj se pozornici pojavljuje sve veći broj igrača, ali Aygun i dalje ne želi napustiti teren, kao i svaki drugi fotoreporter. Ne želi čuti priče o zatočenim novinarima, već prelazi granicu sa Sirijom kako bi izvijestio o masakru IS-a u obližnjim turkmenskim selima u pokrajini Hatay. I tada pada u ruke organizacije koja je danas poznata kao takozvana Islamska država.
Teška ispitivanja
Prvi su potezi bili uobičajeni, na glavu mu je stavljena kukuljica - i unatoč tome su mu oči bile prekrivene povezom - a noge i ruke snažno vezane, i to većinu vremena koje je proveo u zatočeništvu.
Tijekom svog 40-dnevnog zatočeništva bio je prebacivan s jedne lokacije na drugu, iz jedne samice u drugu, tako da je vrlo brzo izgubio bilo kakvu svijest o tome gdje bi se mogao nalaziti. Svaki je dan bio ispitivan, pred njime su se, kad su mu bili skinuti kukuljica i povez preko očiju, pojavila skupina ljudi koji su bili zakrabuljeni tako da im se samo oči mogu vidjeti - i to ne jasno - imali su na sebi crnu odoru i vojničke hlače.
Pitanja su bila stalno ista, navodi Aygun: “Jesi li ti musliman, sunit ili alevit?” (aleviti su još jedna od sekti koje kalifat ne priznaje, a većina ih živi baš u Turskoj). Od njega se tražilo da recitira molitve, jer ako ih ne zna, onda je nevjernik, dakle neprijatelj, pa bio Turčin ili ne.
Posebno je bili interesantno to što su njegovi ispitivači jako dobro poznavali društvene medije pa su ga tražili zaporke za njegove profile, a onda su ga ispitivali tko su žene koje se pojavljuju na njegovoj Facebook stranici (IS žene tretira kao obično vlasništvo muškaraca, prije svega svojih zaslužnih boraca).
Nisu mu vjerovali da je novinar, tražili su da oda stvarne poslodavce i svoje “stvarno ime” (očito je da nisu baš čitali turske novine pa da vide njegove fotografije), a jako ih je interesiralo pije li.
Aygun je za al-Monitor istaknuo kako je ispitivanje bilo jako iscrpljujuće, kako više nije mogao pratiti pitanja i da mu se tih 40 dana činilo kao 40 godina.
Prosvjedi za puštanje Bunyamina Ayguna na slobodu, foto: AFP PHOTO/ADEM ALTAN
Religijski obredi
Na pitanje novinarke jesu li ga tukli i mučili, kao što rade s Amerikancima, Aygun je zašutio i nije odgovorio. Samo je rekao kako IS ima snažnu mrežu u Turskoj. Sapienti sat.
Sastavni dio njihovog dana bila je molitva, i to pet puta na dan, i jedino tada su mu uznici skidali povez s očiju i s ruku. Aygun priča kako baš i nije bio vičan religijskim obredima, ali ih je jedan zatočenik s kojim je bio uhićen pohvatao pa se nekako izvukao.
Poruka čuvara je bila jasna: “Ako si musliman ne trebaš se ničega bojati, ali ako lažeš, ubit ćemo te.”
U takvim je okolnostima prošlo prvih 17 dana zatočeništva nakon čega je bio premješten u jednu kuću, punu Turaka, ali ne zatočenika. “To je to, sad će me ubiti”, pomislio je. No, ondje je proveo još 12 dana.
Riječ je bila o borcima koji su ovamo došli iz Turske ili Njemačke: “Lica su im bila pokrivena, mogao sam im vidjeti samo oči, ali sam po glasu shvatio da su mladi, neki i sveučilišno obrazovani. Tvrdili su kako su došli ovamo samo se boriti i moliti kako bi postali mučenici. Oni su tvrdili kako im je jedini cilj da se formira islamska država u kojoj će svi živjeti kao što je živio prorok Muhamed, i to prema pravilima Knjige. Pitali su me želim li biti bombaš samoubojica ili krenuti s njima na bojišnicu.
Nije bilo pjevanja, zviždanja, žena ni cigareta. Recepa Tayyipa Erdogana (turskog predsjednika) i Ahmeta Davutoglua (turskog premijera) smatrali su nevjernicima, a dobio je i Kuran na turskome i jednu knjigu o džihadu. Tih je 12 dana bilo izuzetno kompleksno, morbidno i fascinirajuće, kako se može razaznati iz Aygunovih navoda.
Islamski sudac
Prije svega, u tom je razdoblju shvatio kakav je metalni sklop ratnika IS-a. No, Aygun, nakon tog iskustva, svoje tamničare vidi i kao ljude, svjestan koliko bi to moglo biti uznemirujuće za obitelji onih koje još uvijek IS drži u zatočeništvu. Kad ga pak novinarka pita kako tumači okrutnosti po kojima je IS poznat, Aygun odgovara: “A što je s američkim okrutnostima u Guantanamu, u Iraku? Moramo razumjeti okolnosti koje vode ljude prema tome da izaberu neki put”.
Stvar se opet dodatno zakomplicirala kad je Aygunu rečeno da njegov slučaj razmatra kadija, islamski sudac. “Ponadao sam se da će stvari krenuti na bolje, ali tada mi je jedan od boraca, onako usput, napomenuo da bi moje ubojstvo bila odmazda za njihovu braću koja trune u turskim zatvorima. Bio sam fizički i psihički uništen”.
No, onda je konačno sve krenulo na bolje i počeo se nazirati spas.
“Bila je hladna i mračna noć. Dva su čovjeka ušla u moju ćeliju. Jedan je sjeo do mene i počeo pričati kako mu je jasno kroz što sam prošao, kako se borio s al-Qa’idom u Afganistanu 10 godina, da su ga uhitili i mučili Amerikanci punih šest mjeseci. Mislim da je bio stariji od ostalih, rekao je da je Turska zastranila od islama, a zatim mi je olabavio veze na rukama i donio čaj. I nakon tog razgovora su se stvari bitno promijenile, ubrzo sam dobio med i banane, a on me pitao može li izbrisati moje razgovore sa ženama na Facebooku. I rekao mi je da ga mogu zvati daidža. Donio mi je i čarape, tako da sam se mogao ugrijati prije spavanja i pogladio me po obrazu. Vjerovao sam da će sada sve krenuti na bolje”.
No, stvari se nisu baš tako razvijale, upravo obrnuto, ubrzo je uslijedio novi šok. “To je bilo negdje treći dan mog boravka u “turskoj kući”. Daidža mi je rekao kako je kadija presudio da me treba likvidirati jer sam radio za novine koje djeluju protiv interesa muslimana.
Bio je vrlo uzbuđen, rekao mi je kako bi me on pustio na slobodu da je do njega. I onda mi je rekao kako je on spreman spasiti me od nečasnog ubojstva pred streljačkim vodom tako da mi baš on prereže vrat. “Ti si dobar musliman”, rekao je. Bio sam paraliziran od straha. Morao sam pronaći način kako da me ustrijele, radije nego da me dekapitiraju. Mislio sam da bi pomoglo kad bih hinio da kanim pobjeći.
Aygun je nakon toga čekao egzekuciju, ali na dan kad je bila najavljena nitko se nije pojavio, čak niti da ga odvede na molitvu.
“Ništa mi nije bilo jasno, jesu li me odlučili ostaviti da izgladnim, jesu li poginuli.” Tišina je bila neizdrživa. A onda se dogodilo nešto potpuno neočekivano, začuo je mijaukanje i pogledao prema vratima, a tamo je stajala mačka.
Ubijeni daidža
“Ništa nisam želio više nego da je mogu dotaknuti, da bude uz mene”.
No, od toga nije bilo ništa jer su mu ruke i noge bile vezane. Tako je čekao tri dana, a onda su se vratili borci. Pozvali su ga da vidi čovjeka s kojim je razgovarao u sobi u kojoj su radili eksplozivne naprave - daidža je ondje ležao u lokvi krvi, mrtav.
“Pomiriši njegovu krv, krv mučenika dobro miriše”, nutkali su ga. “Kleknuo sam kraj njega, pomirisao mu krv i pogladio bradu. Bio sam potpuno izbezumljen. Moj jedini prijatelj je poginuo. Sad ću sigurno biti ubijen, stalno mi se vrtjelo glavnom”, rekao je Aygun.
No, upravo obrnuto, tada je već bio blizu spasa. Naime, zajedno s Turcima koji su ratovali na strani IS-a promijenio je još nekoliko lokacija, a onda je pao u ruke drugoj islamističkoj militantnoj skupini Ahrar al-Sham koja djeluje u Siriji.
Bunyamin Aygun nakon puštanja na slobodu, foto: AFP PHOTO/YURTTAS TUMER
Kadijin pravorijek
No, ni kod njih nije sve išlo bez problema i prepreka. I ondje je završio pred kadijom, ali ovaj je bio bitno blaži te je zaključio kako je Aygun “nevin”, dakle da njegova djelatnost kao novinara nije sporna. Kasnije će saznati kako je cijelo vrijeme turska vlada intenzivno radila na njegovom spašavanju, a posebno je bila aktivna tajna služba MIT. Nakon što je kadija iz al-Shama iznio svoj pravorijek predali su ga turskim vlastima.
“Kad sam čuo glas Davutoglua preko telefona, to je bio konačni znak da sam opet slobodan”.
Na kraju razgovora je potvrdio da do danas ne zna što je sve bilo poduzeto kako bi ga se spasilo i je li plaćena neka otkupnina ili je izvršena bilo kakva zamjena. Bio je slobodan.
I nakon toga, kako je rekao novinarki, odmah je pronašao mačku koja mu je sada kućna ljubimica i prestao je piti alkohol. Koji je zamijenio, kako sam kaže, velikim količinama kave.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....