U SRCU EPIDEMIJE 'Samo ako nam svijet pomogne moći ćemo obuzdati ovu opaku bolest'

Situacija u Liberiji sada je zbog ebole uistinu dramatična. Svi apeli međunarodnih organizacija, kao što su Liječnici bez granica, koji se u Liberiji bore na prvoj liniji fronte liječeći oboljele, više su nego opravdani. Mnoge su bolnice zatvorene jer je medicinsko osoblje zaraženo ebolom. Neke su zrakoplovne kompanije obustavile letove za Liberiju, a predstavništva niza tvrtki su zatvorena. Rastu cijene hrane i prijevoza pa strahujemo da bi moglo doći do nemira u ovoj siromašnoj zemlji, priča mi u telefonskom razgovoru brigadir Predrag Mikulić koji je, kao pripadnik Misije UN-a u Liberiji (UNMIL), od studenoga prošle godine. Mikulićev glas zvuči pomalo umorno. Od ranoga jutra pa do večeri taj je Splićanin, koji je kao vojni promatrač boravio u Sijera Leoneu, zatim bio stožerni časnik u Afganistan, te stožerni časnik u NATO-u Bruxellesu, sada je posvećen samo jednom cilju: zauzdati dosad najveću i najdugotrajniju epidemiju ebole, jedne od najsmrtonosnijih bolesti za koju čovječanstvo nema ni cjepiva ni lijeka. I ne samo brigadir Mikulić. Više tisuća pripadnika UN-a kao svoj prioritetni zadak postavili su zaustavljanje epidemije ebole u Liberiji.

Lažna nada

Teško devastirana krvavim građanskim ratom, Liberija posljednjih mjeseci vodi strašnu bitku s virusom ebole, koji je u toj zemlji već odnio živote 572, od ukupno 972 zaražene osobe.

- Ebola se u Liberiji pojavila u ožujku ove godine, nakon što su već zabilježeni slučajevi u Gvineji i Sijera Leoneu. I baš kad je izgledalo da smo epidemiju zaustavili, jer su prošla 42 dana od izbijanja posljednjeg slučaja, bolest je ponovno buknula - priča mi Mikulić, a zatim pojašnjava kako se ebola ponovno počela širiti u svibnju.

- Jedna je žena bila na sprovodu u udaljenom kraju zemlje, gdje se zarazila i prenijela virus do okruga Montserrado, kojem pripada i Monrovija. Jedan od najčešćih načina na koji se ebola širi u Liberiji je upravo na sprovodima jer je u ovdašnjoj tradiciji fizički kontakt s mrtvom osobom - pojašnjava Mikulić.

Da su fizički dodiri s oboljelim osobama bili ključ širenja bolesti, nekoliko sati prije razgovora s hrvatskim brigadirom naglasila je i dr. Linda Rahal, liječnica iz Freetowna, glavnoga grada susjedne države Sijera Leone, u kojoj je dosad preminulo 374 od 907 zaraženih ljudi. Školovana u SAD-u, Linda Rahal radi za Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) pri Ministarstvu zdravlja Sijera Leonea. U srijedu je boravila na ebolom pogođenim područjima, a u četvrtak ujutro telefonski je razgovarala sa mnom, netom prije konferencije za novinare u Freetownu.

Bez informacija

- Borimo se svim snagama, no epidemija ebole ima golemi utjecaj na društvo i gospodarstvo naše zemlje - rekla je L. Rahal. - Ključ za prevenciju epidemije ebole su informacije. Problem je to što informacije o eboli naši ljudi ne razumiju i ne znaju kako ih pretvoriti u sredstva zaštite od te bolesti. Također, u Sijera Leoneu dominira zatvorena kultura u kojoj se ljudi često dotiču kako bi izražavali uzajamnu bliskost, a to samo pospješuje širenje bolesti. To je razlog zašto se ebola tako širi - pojasnila je afrička liječnica.

Iako se siromašne zemlje zapadne Afrike već mjesecima bore s tom smrtonosnom zaraznom bolešću, čini se da je razvijeni svijet postao svjestan ebole tek kada je u jednoj madridskoj bolnici preminuo svećenik Miguel Pajeras, prvi Europljanin koji se ove godine zarazio pomažući oboljelima. Mnogi su se suočili s činjenicom da u globaliziranom svijetu virusi i bolesti više nisu ograničeni na izoliranim područjima uz džungle, nego zahvaljujući gustom zračnom prometu, mogu otputovati s ljudima s jednog na drugi kraj svijeta.

Ebola je dosad bila ograničena samo na izolirana područja u Africi. Pojavila se krajem kolovoza 1976. godine u katoličkoj misiji Yambuku, duboko u tropskoj šumi, oko 1000 kilometara sjeverno od Kinshase, glavnoga grada Demokratske Republike Kongo (tadašnji Zair). Prvi slučajevi oboljenja zabilježeni su u jednom selu na obali rijeke Ebola: svi oboljeli iznenada su dobili visoku temperaturu, glavobolju, povraćali su, imali proljev, patili od jakih bolova u mišićima, obilno krvarili, a naposljetku su im otkazali svi organi. Smrtnost je bila visoka, od 318 slučajeva zaraze 280 završilo je fatalnim ishodom. U maloj bolnici, koju su vodile flamanske časne sestre, ubrzo je preminulo 11 od 17 članova medicinskog osoblja. Riskiravši vlastiti život, belgijski liječnik i znanstvenik dr. Piter Piot hrabro se s kolegama uputio u Yambuku. Ubrzo su otkrili da su ključ širenja zaraze bile loše sterilizirane igle u bolnici te bliski kontakti zdravih osoba s umrlima tijekom pripremanja pokopa. Piot i njegovi kolege napravili su karantenu, a mikrobiološka analiza pokazala je kako je uzročnik ubojite zaraze novi virus. Nazvali su ga Ebola.

- Intelektualno najuzbudljivije, ali istodobno najviše zastrašujući aspekt bila je činjenica da mi tada nismo znali kako se virus prenosi: zrakom, hranom, komarcima, spolnim odnosom, krvlju ili vodom, koji su uobičajeni putovi širenja virusa. Nije stoga bilo jasno kako bismo se trebali zaštititi - prisjetio se Piot u razgovoru za Jutarnji list prije dvije godine.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista