U Londonu ima samo 45% Britanaca bijele rase, a svaki četvrti Britanac ne vjeruje u Boga

Ovoga tjedna kraljevska straža ispred Buckinghamske palače dobila je neočekivano pojačanje. Ponositim, uvijek nepomičnim članovima ugledne straže koji u svojim crvenim uniformama i visokim šeširima od krzna svakodnevno mame pozornost turista, pridružio se Jatenderpal Singhh Bhullar. To ne bi bilo čudno jer i prije Jatenderpala straži su se priključili pripadnici mnogih etničkih manjina, da 25-godišnji mladić nije sikh, predstavnik indijske religije poznate po, među ostalim, vizualno upečatljivim turbanima kojima omataju svoju kosu koju u pravilu puštaju tijekom cijelog života. Jatenderpal Singhh Bhullar postao je tako prvi član počasne kraljevske straže u 180 godina koji umjesto tradicionalnog šešira nosi turban. Događaj se poklopio s podacima decenijske statističke analize britanskog Ureda za nacionalnu statistiku, megaprojektom koji prikazuje stvarnu sliku Ujedinjenog Kraljevstva, odnosno britanske nacije danas.

Pri pogledu na njezine rezultate, koji su izazvali bučnu nacionalnu debatu, primjer Jatenderpala Singhha Bhullara, koji je već postao atrakcija ispred službene rezidencije kraljice Elizabete II., nosi jasnu, svrsishodnu simboliku. Ukratko, Britanija je manje bijela, manje kršćanska i manje britanska nego što smo mislili.

4 mil. manje kršćana

Njezina prijestolnica više nego ikad opravdala je karakter “melting-pota”, postavši prva regija u povijesti u kojoj su Britanci bijele rase manjina. U Londonu se u 2011., godini na koju se odnose objavljeni podaci, samo 45 posto, odnosno 3,7 milijuna ljudi izjasnilo kao “Britanac bijele rase”, što je 13 posto manje njego prije deset godina, kada je posljednji put objavljena statistika. Ostali pripadnici bijele rase čine 14,9 posto, stanovništvo iz Azije 18,4 posto, crnci 13,3 posto, Arapi 1,3 posto, miješane rase 5 posto.

Za naciju čija kraljevska obitelj od doba vladavine kralja Henrya V. u 15. stoljeću nosi moto “Bog je moje pravo”, a nacionalna himna naslov “Bože spasi kraljicu”, Bog zauzima mnogo manje važno mjesto nego što se očekivalo. Prema navedenim podacima, broj kršćana u deset godina pao je za više od četiri milijuna, sa 59,3 na 27 posto. Druga najveća skupina su ateisti, kakvima se izjasnila četvrtina populacije. Udio populacije islamske vjeroispovijesti porasao je sa 3 na 4,8 posto. Vijesti o alarmantnom padu broja kršćana dolaze nedugo nakon što je novoimenovani canterburyjski nadbiskup, čelna osoba Anglikanske crkve, rekao da je broj kongregacije u britanskim katedralama znatno porastao, pokušavajući tako ugušiti glasine da značaj Engleske crkve blijedi.

Ne čudi stoga da je nakon objave statističkih podataka, poglavlje o vjeroispovijesti naišlo na brojne kritike Crkve i religijskih skupina. Štoviše, Anglikanska crkva pozvala je osobe koje su se 2001. uvrstile među 72 posto kršćana da još jednom opravdaju činjenicu da je Britanija kršćanska zemlja. Kritičari statistike tvrde da se radi o isuviše kompleksnom pitanju, jedinom na koje nije bilo obavezno odgovoriti, što je izazvalo dodatne nejasnoće. Neki, uključujući organizaciju British Humanist Association, vodili su kampanju kako bi nagovorili neodlučne stanovnike da zaokruže opciju da nisu vjernici, umjesto da pitanje ostave neodgovoreno. Ugledni religijski think-thank Theos u svome istraživanju navodi da statistika ne prikazuje stvarnu sliku Britanije. “Britanija nije niti kršćanska, niti sekularna, već religiozno pluralna”, tvrde. Naime, u njihovu istraživanju čak i osobe koje su se izjasnile kao nereligiozne, vjeruju u pojmove kao što su nebesa, života nakon smrti i uskrsnuće Isusa Krista. U svom izvještaju “Postreligiozna Britanija: vjera nevjernika” pokazuju da 23 posto onih koji su se izjasnili kao ateisti vjeruje u ljudsku dušu, 15 posto u život nakon smrti, a 14 posto u reinkarnaciju.

Direktor Theosa Nick Spencer tvrdi: “Teško je definirati i mjeriti religiju. Nacionalni cenzus mjeri religijsku identifikaciju, ne i vjerovanje i prakticiranje. Radi se o tome da se ljudi izjašnjavaju na temelju skupine s kojom se žele identificirati. Ovi podaci pokazuju da imamo pluralni religijski pejzaž, ali oni ne znače da smo ateisti. Kada dublje istražimo, uviđamo da čak i oni koji nemaju religiju često imaju čitavu seriju duhovnih vjerovanja, ali ne žele biti povezivani s religijskim institucijama”. Ako je misao vodilja prošlogodišnje božićne poruke kraljice Elizabete II. bila važnost obitelji, ne bi čudilo da se ove godine odnosi na važnost kršćanskog identiteta.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista