U igri su mnogi scenariji, ali ovaj je najgori za Libiju: Umjesto jednog, gomila diktatora

ZAGREB - Iako je intervencija u Libiji ušla u drugi tjedan, nekoliko pitanja još je ostalo otvoreno: niti je jasno koja je zbiljska svrha te operacije, niti ima naznaka koliko će trajati, a nema ni riječi o tome što će biti poslije.

Uspostavljanje zone zabrane letenja kako bi se spriječili napadi libijske avijacije na civile -premašeno je u prvoj večeri intervencije. Saveznička avijacija tuče ne samo po avionima koji su uzletjeli (u četvrtak je tako jedan francuski “mirage” uništio neki libijski “galeb”), nego je razorila što je mogla od pasivne i aktivne protuzračne obrane (i protuavionske topničke bitnice i radarska postrojenja), a nije poštedjela ni zapovjedna mjesta.

Tukla je i po libijskim tenkovima, ali nije spriječila (ili nije uspjela spriječiti) da Gaddafijeve snage prodru u Misuratu. Svrha, tvrde, nije srušiti Gaddafijev režim - ali jedan od ciljeva očito jest navesti Libijce da ga sami sruše.

Bez izlazne strategije

Koliko će za to trebati vremena? Hoće li akcija - uostalom nipošto jeftina - trajati dok se ostvari taj cilj, ili će trajati dok porezni obveznici u državama sudionicama intervencije ne počnu kvocati i zvocati svojim vladama da je toga bilo dosta i da ima prečih investicija?

Nikada na svijetu nitko nije poveo rat zato da bi nakon njega bio na ekonomskom gubitku (što ne znači da ih nije bilo koji su pohrlili u rat u kojemu će izgubiti sve, poput Napoléona III).

Prema tome, omjer između očekivane zarade, više indirektne nego direktne, i očekivanog utroška (u novcu i eventualno životima), određuje strategiju saveznica.

Nikakvo čudo da se onda ni u čemu ne slažu ako baš ne moraju. U tom pogledu tipično je rezoniranje Italije, koja se polomila osporiti vodeću ulogu Francuske i koja je za utjehu dobila komandu nad pomorskim operacijama: “Njima nafta, a nama izbjeglice”, gnjevno su rezimirali francusku strategiju talijanski političari, pazeći da to ne promakne domaćim novinarima.

Očito je da je šest sila - na opću konsternaciju sedme sile - ušlo u operacije ne samo bez izlazne strategije (iako su Somalija, Afganistan i Irak pokazali koliko je skupo bez toga započeti intervenciju), nego i bez ulazne strategije, a toliki propust nije učinio čak ni Napoléon III kada ga je von Bismarck navukao na tanak led.

Džep je džep

Je li onda čudo što ama baš nitko među onima koji su pohrlili u napad nije prozborio ni slovce o tome što nakon završetka intervencije? Što ako Gaddafi opstane još mjesecima (iako je prilično vjerojatno da ne može opstati dugo, maksimum 18-24 mjeseca, ako mu blokada zatvori sve ekonomske pipe, kao što izrijekom zahtijeva Angela Merkel)? I što nakon Gaddafija, ako ipak nađu tko će ga skinuti s vlasti?

Ne padne li Gaddafi, ostane li čvrsto usađen u Tripolitaniji, moguć je raspad Libije. Nazovimo to jugoslavenskim scenarijem. Po njemu bi Gaddafi zadržao Tripolitaniju i polako politički i ekonomski kopnio bez prihodâ od nafte, poput Miloševića u Srbiji, dok bi se Cirenaika odvojila i gradila svoju budućnost u tijesnoj povezanosti s Francuskom, dok bi Italija pištala od jada.

A pritom zapravo nitko ne bi mario za Fezan, koji bi napokon mogao postati prvom berberskom državom nakon Hidžre.

Nije na odmet primijetiti da je čak i Irak izbjegao jugoslavenski scenarij, ali ne toliko zbog ljubavi stanovništva za svoju državu, ionako skrojenu također tek poslije prvoga svjetskog rata, u versailleskom paketu, koliko zbog geopolitičke situacije: Turska je spriječila odcjepljenje iračkog Kurdistana da ne bi to povuklo i njezin Kurdistan, a irački arapski šijiti na kraju su procijenili da im je bolje biti malj nad iračkim sunitima, opterećenima Saddamovim istočnim grijehom, nego biti vazali iranskih šijita. Umma je umma, ali džep je džep. I tako je Irak ostao ujedno, premda podijeljeniji i od Bosne.

Ideali potrošaštva

Budimo realni: sve i da postoji jasan program što kasnije - nitko ne jamči da će to biti i ostvareno.

George W. Bush, prethodni predsjednik Sjedinjenih Država Amerike, imao je program da brzom intervencijom u Iraku sruši režim Saddama Husseina i “uveze demokraciju” (citat). Kako je išlo, svi još pamtimo. Istina, Irak je, uz okupiranu Palestinu, jedina arapska zemlja s višestranačkim parlamentarnim izborima (pokušao je i Alžir, pa su pobijedili islamisti, a Zapad je šutke i iza flanjke navijao za vojsku koja je poništila te izbore).

A koliko je sustav uspješan pokazuje i podatak da je lani trebalo čekati devet mjeseci od parlamentarnih izbora da se sastavi vlada, te da je Irak jedna od najkorumpiranijih država na svijetu. U kojoj, doduše, sada opada razina nasilja, koja je u prvo vrijeme nakon intervencije bila silno velika, pa su doslovce svaki dan građani ubijani u terorističkim atentatima.

Naravno, moguće je da Libija - koja ima manji prihod od nafte nego Irak, ali ipak znatan - kao zemlja s jasnom ekonomskom bazom uspije nakon ove krize uspostaviti režim u skladu sa željama i težnjama svog pučanstva. Ono nije podijeljeno i etnički i konfesionalno, poput Iraka.

Podijeljeno je po plemenima, ali poznavatelji tamošnjih prilika tvrde da gradsko pučanstvu u Tripoliju, Benghaziju i drugim gradovima više ne mari za autoritet plemenskih vođa, nego je - zahvaljujući i televiziji i Internetu - okrenuto idealima potrošaštva. Što znači da bi, u najboljem slučaju, i Libija mogla biti zemlja poput Grčke ili Portugala gdje ti ideali određuju razinu političke i ekonomske stabilnosti.

Naravno, pod uvjetom da 42 godine Gaddafijeva režima, temeljenoga na ideji o bespartijskom sustavu izravne demokracije masa (džamahirija), mogu biti bačene u zapećak kolektivne memorije u tili čas, kako bi se libijsko društvo čudesno preobratile na ideale višestranačke predstavničke demokracije. Malo vjerojatno, ali teorijski moguće.

Takav scenarij, nazovimo ga portugalskim, bio bi trijumf Sarkozyjeve ideje o intervenciji. Nema sumnje da bi se Francuska, ostane li Sarkozy na vlasti, znatno zauzela za takav ishod.

Ali ne zaboravimo da su Francuskoj, unatoč idealima revolucija iz 1789 ili 1848, uvijek bili preči njezini interesi, pa se veoma solidno dogovarala i s mračnim diktatorima (sjetimo se samo dijamanata koje je car Bokassa, navodni ljudožder, slao otmjenom aristokratu Giscardu d'Estaingu dok je bio domaćin u predsjedničkoj Elizejskoj palači).

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA