Tsipras je mrtav, nova ikona europske ljevice je Jeremy Corbyn

Još prije nekoliko tjedana ne bi bilo jednostavno odlučiti se koji je bio najniži trenutak godine za britanske laburiste. Je li to potpuni gubitak podrške tradicionalno ljevičarskih Škota? Milibandovih deset zapovijedi stranke isklesanih u kamenu? Ili povlačenje favorita za novog lidera stranke Chuke Umunne jer mu nije odgovarala medijska pažnja? Za mene osobno to je bio intervju s Russellom Brandom proljetos, pred sam kraj predizborne kampanje. U nastojanju da privuče njegove YouTube obožavatelje u svoj glasački štab, tadašnji vođa opozicije Ed Miliband pristao je da ga intervjuira Russell Brand. Okružen vojskom svojih PR-ovaca, čovjek koji je vjerovao da će postati premijer Ujedinjenog Kraljevstva smjestio se u Brandovu stanu i odgovarao na seriju senzacionalističkih i nepotrebnih pitanja. Bilo je planirano da se intervju održi u Brandovoj spavaćoj sobi, u njegovu krevetu. Na kraju je odlučeno da je dnevni boravak prikladniji. I tako je Russell Brand - komičar, redikul, egocentrik i celebrity turboljevičar - dobio vjetar u leđa i uvjerio se da je revolucija koju uglavnom vodi iz svoga kreveta upravo počela. U političkim kuloarima slažu se da je to bila kap koja je prelila čašu i dijelom pridonijela skandaloznom neuspjehu Laburističke stranke koja je prvi put nakon dugog vremena odgurana u stranu od lokalne i mnogo manje stranke škotskih nacionalista SNP, što je omogućilo neočekivani trijumf torijevaca na parlamentarnim izborima u svibnju.

No, Milibandovo šeprtljavo koprcanje s Brandovim neugodnim pitanjima danas se čini tek kao blagi faux pas u usporedbi s aktualnim događajima u britanskoj opoziciji koja se našla usred napetosti koju analitičari slikovito opisuju kao “građanski rat”. Novi lider stranke je Jeremy Corbyn, najkontroverzniji, najljevije orijentiran i najneizgledniji čelni čovjek jedne od dviju vodećih stranaka u modernoj političkoj povijesti Britanije. Kada se mjesto oslobodilo, pošto je Ed Miliband kao odgovor na poražavajuće rezultate parlamentarnih izbora podnio ostavku, kandidaturu u političkim kuloarima slabo poznatog Corbyna malo tko je doživljavao ozbiljnom. Stranački kolege smatrali su ga veteranom s lijevih margina stranke koja je od kraja devedesetih s mandatima Tonyja Blaira prošla kroz intenzivnu političku preobrazbu u čvrsti lijevi centar.

Vječni aktivist

Milibandov neuspješan odmak ka ljevici mnogi su smatrali dokazom da britanski glasači ne glasaju za političke ekstreme, ma koliko oni bili suptilni. Stoga nitko nije niti slutio da će Corbyn, bivši sindikalist, u političkim i medijskim kuloarima poznat kao vječni aktivist i govornik na podijima prosvjeda, izazvati pravu revoluciju i postati zvijezda nove ljevice. To je nemalo iznenadilo i jednog od najvećih poznavatelja stranke te bivšeg šefa komunikacija Tonyja Blaira, Alastaira Campbella, koji je uoči izbora prošli tjedan upozoravao da je Corbyn kobna opcija za laburiste. S Corbynom se susreo nekoliko puta, otvoreno se nije slagao s njegovim ljevičarskim stajalištima i tvrdi da još prije nekoliko tjedana ni Corbynu nije bilo na kraj pameti da bi mogao preuzeti vodstvo laburista. Više od četiri desetljeća karijere, naime, 66-godišnji ljevičarski veteran proveo je u krajnje lijevom kutu stranke zasjenjen svježim licima novih laburista, odlučno okrenutih ka političkom centru. U stranci New Labour Tonyja Blaira, koja je s tri mandata najuspješnija verzija laburista u povijesti, nije bilo mjesta za takve kao što je Corbyn. Donedavno se činilo da će Corbyn ostati tamo gdje jest, u sjeverozapadnom Londonu gdje je služio kao zastupnik u parlamentu za predgrađe Islington North.

No, Corbyn je preko noći postao nacionalna zvijezda i na izborima za lidera stranke prošli tjedan ostvario trijumf. Za sobom povukavši ideološke ljevičare, koji su godinama bili zanemareni u vlastitoj stranci, i buntovnu mladež koja je dosad svoj glas davala Zelenima ili se suzdržavala od glasanja zgražajući se nad dvostranačkim političkim opcijama Britanije, dao je novi glas britanskoj ljevici i na živahnu političku scenu Britanije uveo novi fenomen - “corbynmaniju”.

“Sve što imam reći, može se sažeti u ABC: Anyone But Corbyn” (Svi osim Corbyna, op. a.), komentar je Alastaira Campbella. “Sreo sam Corbyna nekoliko puta i mogu reći da je dopadljiv, dobar i iskren čovjek i dobar zastupnik u parlamentu. Isto tako, dobro je da Corbyn inspirira mlade ljude da se uključe u politički dijalog i da pronalazi načine da u njima zapali vatru u obliku poziva na promjene. Njegova stajališta očito nailaze na podršku kod velikog broja ljudi, pogotovo ona koja se odnose na protivljenje politici štednje. No, sve ono što znam o vodstvu stranke i o laburistima govori mi da je Corbynova sposobnost da vodi i održi stranku na okupu vrlo mala. Njegova sposobnost da vrati dijelove zemlje koje smo izgubili još je manja”, govori Campbell. Tvrdi da je fascinacija Corbynom, kojega opisuje kao kombinaciju “Russella Branda, Nicole Sturgeon i omiljenog ujaka”, opasna za njegovu stranku.

Mandat torijevcima

“S Corbynom vidim samo put prema porazu i mnogo, mnogo gore. Volio bih da nije tako. Ali jest. I grozno je promatrati, osim ako si David Cameron, da stvari ovako stoje”, govori, najavljujući da Corbynova pobjeda znači još jedan mandat za torijevce. S njime se slaže i Matthew Taylor, dugogodišnji predsjednik uprave najuglednijeg think tanka Ujedinjenog Kraljevstva - Royal Society of Arts. Taylor je istaknuti laburist i bivši autor programa Laburističke stranke. Iako je bio naklonjeniji lijevom štabu laburista naklonjenog Gordonu Brownu i kasnije Edu Milibandu te je svojedobno napustio vodeću ulogu u Blairovu timu jer je smatrao da se isuviše odmakao od fundamentalnih ideala britanske ljevice, smatra da je Corbynov ultralijevi dijalog veliki korak unatrag. “Nitko, pa čak ni njegovi najgorljiviji obožavatelji ne vjeruju da Corbyn može postati premijer. Činjenica da su mu, unatoč tome, dali podršku za vodstvo stranke, svjedoči o tome u kakvim je problemima najveća opozicijska stranka u Britaniji”, govori. Smatra da okolnosti idu u prilog Corbynu - nakon Blaira koji se udaljio od tradicionalnih laburističkih temelja i Milibanda koji je pogrešno procijenio potrebe glasača, a time i svoju poziciju, pojavila se želja za promjenom unutar stranke, za odmakom od prošlosti i svježom energijom u stranci koju se počelo doživljavati kao gubitničku. “Želja za promjenom, koju osjećaju članovi laburista, posve je razumljiva. Nema ništa loše u želji za promjenom jer nas ona vodi naprijed. Uostalom, činjenica je da je laburistima potrebna radikalna promjena. No, pretpostavka da se ona odnosi na odmicanje stranke ka krajnjoj ljevici je kriva i mogla bi imati dugoročno štetne posljedice”, upozorava Taylor.

Medijski kuloari

Dok su u danima koji su prethodili izborima medijski kuloari jednoglasno isticali Corbynove mane, na ulicama Britanije odvijala se “corbynmania”. U redovima za ulaz u dvorane diljem zemlje, u kojima je redovito održavao govore, čekalo se satima. Njegovi monolozi su monotoni i bez jasne strukture i sadržaja, ali puni privlačnih krilatica protiv politike štednje, kapitalizma, bogataša, nuklearnog oružja, nejednakosti, Margaret Thatcher, Amerike, globalizacije... Iako svoj stranački program još nije artikulirao, dao je do znanja da se zalaže za veću javnu potrošnju, povećanje poreza za bogate i nacionalizaciju željeznice i ostatka javnog sektora, uključujući ukidanje svih privatnih kooperanata zdravstvenog sustava. U svakoj rečenici titra činjenica da je prije politike radio za sindikate. “Dobro došli natrag!” jednom je prilikom poručio publici čije je pojedince susretao na štrajkovima i raznim sindikalnim okupljanjima. Dobrodošlo se osjeća i britanska mladež koja je nakon kampiranja u financijskom središtu Cityju, u sklopu pokreta Occupy Wall Street, i serije prosvjeda napokon našla svoga lidera. Takva okupljanja nemalo podsjećaju na koncerte ocvalih rokera - sredovječne gospođe koje vas uvjeravaju da je akter na pozornici seksi i neki novi klinci koji se pale na njegove irelevantne hitove.

Okrutni rezovi

Tu su i urbani revolucionari koji se ili ponavljaju na svim gradskim prosvjedima ili imaju lica nalik jedni na druge. Poznati politički aktivist Peter Tatchell objašnjava zašto podržava Corbyna. “Corbyn bi kao premijer zaustavio štetne, okrutne rezove u socijalnoj pomoći i privatizaciju vitalnih javnih usluga. On bi prozvao za klimatsku destrukciju i porast cijena nekretnina. Zaustavili bi se ratovi i sumnjiva trgovinska i investicijska partnerstva. Njegova administracija bi dovela željeznicu i energetske kompanije natrag u decentralizirano javno vlasništvo. Sve su to razumni, suosjećajni programi”, piše Tatchell.

Medijska agresija nije se zaustavila ni nakon izbora za lidera stranke: odlučno se pronalaze Corbynove izjave iz prošlosti u kojima je, među ostalim, pozivao na ukidanje monarhije, pokazivao simpatije prema IRA-i, tvrdio da Britanci trebaju dati Falklandsko otočje Argentini. Vade se detalji iz njegova privatnog života, uključujući činjenicu da je ovaj gorljivi socijalist odrastao na luksuznom obiteljskom imanju i pohađao privatni internat. Corbyn se ne da smesti - medijske upite ignorira, kao i činjenicu da je velika skupina političara iz njegove stranke na vijest o Corbynovu imenovanju podnijela ostavku, odbivši služiti stranci pod njegovim mandatom. Umjesto toga, šutke je sastavio kabinet u sjeni: John McDonnell, ministar financija u sjeni i Corbynova desna ruka, poput njega je veteran ljevice poznat po čestim buntovničkim izjavama. Jednom je prilikom rekao da bi se “volio vratiti u osamdesete kako bi ubio Thatcher”, a drugom, pak, pozvao na iskazivanje poštovanja teroristima IRA-e. Kao ministar financija obrušio bi se na bogate, rekao je, uvođenjem poreza na bogate pojedince i na korporacije kako bi se oslobodio deficit, a da se ne šteti siromašnima. Neki od članova novog kabineta poznatiji su na političkoj sceni, poput Toma Watsona kojega je Corbyn imenovao potpredsjednikom stranke. Watson je neko vrijeme služio kao ministar obrane u vladi Tonyja Blaira, kasnije kao šef kabineta i potpredsjednik stranke za Gordona Browna. Ministar unutarnjih poslova u sjeni je Andy Burnham, ministar zdravstva i kulture u Brownovoj vladi, a vanjskih poslova Hilary Benn koji je prije služio kao ministar. Poznato je da je Benn protiv intervencije u Siriji, no bio je jedan od onih koji su glasali za napad na Irak. Njegov novi šef Corbyn obećao je da će se službeno ispričati za napad na Irak u ime cijele Laburističke stranke.

Ovaj tjedan Corbyn je sa svojim zastupnicima izazvao Camerona tijekom redovite debate srijedom, upozorivši ga da će njegova pitanja biti provokativna, a parlamentarne sjednice manje teatralne. Svoja prva pitanja premijeru prepustio je Britancima, od kojih je primio više od 40.000 poruka. Jasna je to poruka da novi šef opozicije politiku namjerava vratiti iz ruku privilegirane skupine torijevaca među narod. Prvi službeni susret vlade s novom opozicijom prošao je ipak bez skandala koji su mnogi najavljivali nakon što je Corbyn odbio otpjevati britansku himnu na komemoraciji 75. obljetnice britanske borbe u Drugom svjetskom ratu. Cameron, koji je prije samo nekoliko dana javno pozvao Britance da ne glasaju za Corbyna, novom šefu opozicije čestitao je na trijumfalnoj pobjedi na izborima za lidera stranke.

Nered u stranci

Uoči ovog parlamentarnog skupa susrela sam se sa skupinom konzervativnih zastupnika u parlamentu koji nisu skrivali zadovoljstvo činjenicom da za novog političkog protivnika imaju Jeremyja Corbyna. Jedan od njih rekao je da su se laburisti “zakopali za idućih pet godina”, drugi smatra da događaji jasno pokazuju nered unutar stranke. Jedan torijevski ministar rekao mi je, pak, da je manje optimističan jer ga brine kako će se slaba opozicija reflektirati na integritet Konzervativne stranke.

Iako su visoki zidovi Westminstera često zatvoreni za trendove Starog kontinenta kojih se otočna Britanija drži s distancom, “corbynmania” nemalo podsjeća na popularnost Syrize u Grčkoj i Podemosa u Španjolskoj. Dijalog je sličan, kao i obožavatelji. Britanija, dakako, ima svoje specifične razloge zbog kojih je pogodno tlo za razvoj nove ljevice. Problem nejednakosti je najzornije prikazan upravo u Londonu gdje bankari i sumnjivi imigranti kite grad svojim voznim parkom, a za većinu stanovništva život u metropoli sve je teži. Upravo je ovdje klasni sustav najglasniji. Vladu tvore kolege s prestižnog internata Eton, baš kao i vrhunske odvjetničke urede, banke, kompanije, čak i kazališta. Poziv na revoluciju kojim bi se odluke vratile u ruke puka, a ne šačice privilegiranih je primamljiv. Jednako kao što je oduševljenje izazvao poziv Nigela Faragea - koji je jedno vrijeme uživao jednaku popularnost, samo na suprotnoj strani političkog spektra - da se odupre zahtjevima Europske unije i Britanija vrati Britancima. No, kada treba mogućnost odluke staviti u ruke bilo kakvog ekstrema - bilo lijevog ili desnog - Britanci su osobito oprezni. Nigela Faragea više nitko ne spominje. Na parlamentarnim izborima dobio je sramotno malo glasova. Jeremy Corbyn ne predstavlja nužno izazov za Britaniju zato što bi mogao postati njezin idući premijer i zemlju pretvoriti u luku ekstremne neoljevice, već zato što u državi koja je kreirala dvostranački sustav njegovo imenovanje prijeti snazi opozicije. Staro je pravilo da slaba opozicija dovodi do loše vlade.