NAJVEĆI PISAC GENERACIJE

'TREBA SE BOJATI LJUDI KOJI ČITAJU SAMO JEDNU KNJIGU, BILA TO BIBLIJA ILI 50 NIJANSI SIVE' Američki pisac Aleksandar Hemon

Pisca kojeg je rat zatekao u Chicagu, odredila je težnja da poveže ono što je rat razdvojio. Tako je i nastala njegova ‘Knjiga mojih života’

Aleksandar Hemon je pisac . Piše, jer ne može ne pisati i pisanje je za njega jedina opcija.

“Spreman sam pisati pod bilo kojim uvjetima. Koliko god se katastrofa dogodilo: osobnih, državnih, globalnih, uvijek sam spreman nositi spisateljski križ. Drago mi je što sam uspješan, ali, ponavljam, pisao bih u bilo kojim uvjetima i okolnostima”, govori.

Američki pisac sa sarajevskom prošlošću te identitetom rasutim po svijetu, što će nešto kasnije detaljnije objasniti, otkriva redovito mjesto na kojem boravi u Londonu. Nalazimo se u nedefiniranom spletu lobija i hodnika koji se naposljetku sreću u mračnom baru bez gostiju. Jedino što ispunjava prostor je zvučnik televizora na kojem se prikazuje neka pred prime-time emisija BBC-a koja se na Hemonov zahtjev utišava.

Za malim okruglim stolom, uz dvije čaše crnog vina, naš razgovor je započeo u atmosferi težine. Za novinara riječ je o odgovornosti da nakon kolega iz Financial Timesa i Sunday Timesa ostvari atmosferu domaćeg terena.

Kod pisca koji je u posljednjih 48 sata stigao iz SAD-a, dao desetak intervjua i gostovao na festivalu književnosti u Oxfordu, kao zvijezda događaja.

Pročitavši njegovu novu knjigu o kojoj ćemo razgovarati, Hemon mi se učinio bliskim. On je uspavljivan istim uspavankama kao i ja, upozoravan istim roditeljskim prijetnjama toliko nepoznatim Zapadu (“Ne izlazi vani mokre kose, dobit ćeš upalu mozga!”) i opijan mirisima istih obroka.

Budući da se izdigao daleko iznad mjesta naših zajedničkih simbola, danas, kada smo oboje emigranti, osjećam odgovornost pokazati mu da sam njegove autobiografske priče doživjela dublje od britanskih i američkih kolega, kao da se podrazumijeva da mi geografska blizina Sarajevu i rođenje pod istom petokrakom zastavom daje pravo pobjede, u natjecanju kojega nikada nije niti bilo.

Politički azil

Na američkoj književnoj sceni Aleksandar Hemon zvučno je ime, nakon što je 2008. njegovo djelo “The Lazarus Project” bilo finalist za prestižna priznanja National Book Award i National Book Critics Circle Award, kao i njegova serija kratkih priča “Nowhere Man”. Četiri godine ranije dobio je “stipendiju za genijalce” (u slobodnom prijevodu) jedne od najvećih američkih fundacija MacArthur Foundation. Godinu dana prije toga nagrađen je stipendijom Guggenheim.

Jedanaest godina prije Aleksandar Hemon, tada sarajevski novinar, buntovnik i, kako kaže, tipično za socijalistička kućanstva “nihilist koji živi s roditeljima”, upoznavao je Ameriku kucajući na vrata čikaških predgrađa kao predstavnik Greenpeacea. Mučili su ga u to vrijeme osjećaji krivnje i nepripadanja. Dok Sarajevo u to vrijeme proživljava svoju najgoru noćnu moru u povijesti, on je u Chicagu, gradu koji je “sagrađen ne da bi ljudi bili zajedno, nego da bi bili sigurno odvojeni”.

Život je Aleksandra Hemona, međutim, u Ameriku odveo ranije: kao mladom novinaru i zaljubljeniku u američke filmove i glazbu početkom 90-ih, ponuđena mu je jednomjesečna stipendija u Chicagu. U međuvremenu dogodio se rat. Mjesec dana pretvorilo se u dva, potom u politički azil, potom u “ostatak njegova života”. Hemon je književni engleski naučio čitajući Nabokova, s kojim ga katkad uspoređuju. Činjenica da piše nagrađivane knjige na jeziku koji je naučio relativno nedavno, iznenađuje kritičare, no, on, čini se, tome ne predaje pozornost. Engleski je jezik koji je danas njegov koliko i bosanski.

Pitam ga kojim bi jezikom pisao da piše dnevnik. “Engleskim, jer je moja svakodnevica na engleskom”, odgovara. Njegova lakoća upotrebe riječi fascinantna je i hrabra. U netom objavljenom djelu “Knjiga mojih života” (The book of my lives) Hemon se, tako, usuđuje globalnom čitateljstvu opisati svoju sarajevsku raju, objasniti zašto su Sarajlije ponosni na to da su za dio sala na tijelu ljubičastooke Liz Taylor zaslužni sarajevski bureci, te oslikati Ferhadiju kao arteriju Sarajeva. Za razliku od njegovih ranijih dijela, “Knjiga mojih života” u potpunosti je autobiografska. “Pišem fikciju jer ne mogu ne pisati je, ali da bih pisao istinu, moram me netko pogurati”, u predgovoru tvrdi autor.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnje lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 04:24